Teolog Thomas Johann Bauer u intervjuu s Gabriele Hofling za katholisch.de objašnjava kako se post i odricanje provlače kroz povijest kršćanstva.
Prva kršćanska zajednica bila je dio društva u kojem su post i asketizam igrali važnu ulogu. Taj utjecaj nije bio bez posljedica, sve do ponekad ekstremnih procvata asketizma u povijesti kršćanstva. Kako se razvio post i što zapravo stoji iza apstinencije od mesa ili alkohola u intervjuu daje erfurtski stručnjak za Novi zavjet Thomas Johann Bauer.
Profesore, kako je sam Isus postio?
Isus je bio Židov i kao takav živio je židovsku tradiciju. Stoga se ne može isključiti da je postio. Biblija govori o 40 dana strogog posta i molitve u pustinji, što je više legendarno nego povijesno. Općenito, Isus je bio daleko od asketskog načina života. Optužba da je bio izjelica i pijanica zabilježena je i u Lukinom i Matejevom evanđelju.
Ni svoje učenike nije pozvao na post?
Ne. Židovstvo post shvaća kao čin žalosti i pokore. Međutim, Isus je sebe vidio kao glasnika približavanja Božjeg kraljevstva. Nije se, dakle, radilo o žalovanju za njim, nego naprotiv o radosnoj vijesti! Radost zbog toga Isus izražava u zajedničkom objedu koji dijeli i s obespravljenima ili marginaliziranima, primjerice s carinikom Zakejem.
Zašto je post prevladao u kršćanstvu?
Ranouskrsna zajednica našla se u židovskom i poganskom okruženju u kojem su post i asketizam imali važnu ulogu. Tome je pridodano iskustvo da se spasenje koje je Isus obećao očekuje tek u budućnosti. S Isusovim uskrsnućem kršćani još nisu u kraljevstvu Božjem, već su i dalje vezani za ovozemaljsko postojanje. Postom se pripremaju za očekivani Isusov povratak i vlastito uskrsnuće.
Po čemu se post u kršćanstvu razlikuje od posta u drugim religijama?
Kao što sam rekao: većina religija poznaje post kao izraz kajanja, obraćenja i žalosti. U židovstvu se na glavni dan posta Tisha B’Av obilježava ukupno pet nesreća, uključujući i uništenje Jeruzalema u drugom stoljeću pr. Kr. U kršćanstvu se post više odnosi na pozitivno usklađivanje s Isusom Kristom. Međutim, postoje i razlike u konkretnoj praksi posta danas. Kao i kršćanstvo, islam ima određeno razdoblje posta. Ali ramazan je vrlo različit. Vjernici tada ne smiju ništa jesti ni piti tijekom dana. Mjesec posta je u znaku sjećanja na stvaranje Kur’ana.
Kako se današnja praksa posta razvijala kroz stoljeća?
Klasični post prije Uskrsa ili Božića nije postojao na početku kršćanstva. U drugom stoljeću samo su dva dana neposredno prije Uskrsa, Veliki petak i Velika subota, zabilježeni kao dani posta. U trećem stoljeću proširen je na tjedan prije Uskrsa, a u četvrtom stoljeću na 40 dana. Zbog duljeg trajanja korizme zahtjevi za pojedine dane bili su manje strogi. Ali u isto su se vrijeme događali različiti razvoji događaja. U četvrtom i petom stoljeću, s novorazvijenim monaštvom, javljaju se i ekstremni oblici posta.
Kako su izgledali?
U Siriji su, na primjer, postojali takozvani stajači na stupovima koji su više-manje cijeli život proveli na stupu i također to kombinirali s radikalnim praksama posta. Monasi su takav način života vidjeli kao nadomjestak za krvavo mučeništvo u vrijeme progona. Izrazili su apsolutnu spremnost na žrtve. Ovo odražava staru ideju pokorničkog postojanja, oplakivanja vlastite nesavršenosti i potrebe za otkupljenjem, također reprezentativno za kolektiv, cijelu zajednicu Crkve.
Zar nije bilo protupokreta?
Da, bilo ih je. Benediktovo pravilo iz šestog stoljeća oštro se suprotstavlja pretjeranim oblicima asketizma i posta te poziva na umjerenije oblike. Rani samostanski tekstovi tada sve više uzimaju u obzir materijalno polazište ljudi: Što se može očekivati od pojedinca? Za pastira ili malog poljoprivrednika odricanje je značilo nešto drugo nego za visokog državnog službenika.
U povijesti je bilo i vrlo kreativnih pokušaja zaobilaženja posta, primjerice “Herrgottscheißerle als Maultaschen” u kojem se skrivalo meso…
(osmijeh) Da, bilo je čak i promišljanja je li kunić meso ili riba… S takvim pogledom, međutim, post se jednostavno svodi na skup pravila koja se moraju ispunjavati. S jedne strane, pravila prirodno pomažu protiv pretjerivanja, ali s druge strane mogu dovesti i do određenog legalizma ili ritualizma, čime se gubi stvarni smisao posta. Puno važnije od pukog nejedenja i nepijenja je unutarnji stav, spremnost da se promijeni odnos prema bližnjima, da se poslužim tim velikim riječima. U kršćanstvu post uvijek ima socijalnu dimenziju. Solidariziram se sa siromašnima, slabima i bolesnima. O tome govori i Evanđelje po Mateju: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva“ (Mt 9,13).
Što se potom događalo?
U srednjem vijeku u kršćanstvu je još uvijek bilo potpunog suzdržavanja od jela u određene dane ili određeno vrijeme. Radilo se o mesu, alkoholu, jajima i mliječnim proizvodima. Reformacijom se mijenja pogled na post. Protestanti su na običaje posta toga vremena gledali kao na čisto izvanjske. Ali i u katoličanstvu su pravila koja su do tada vrijedila znatno ublažena najkasnije s Drugim vatikanskim koncilom (1962.-65.). Petkom, na Čistu srijedu i Veliki petak još uvijek vrijede pravila posta i nemrsa na spomen Isusove muke. U međuvremenu, osim apstinencije od mesa ili alkohola, sve se više šire i novi oblici posta, poput posta od automobila, mobitela ili interneta.
Kako vidite budućnost posta?
Na površnoj razini, postoje zajedničke točke između kršćanskog posta i moderne kulture. Posno meso ili izbjegavanje dugih putovanja, na primjer, može značajno poboljšati ekološki učinak, transportne rute se čuvaju, kao i resursi. To je dobro za društvo koje živi sa strahom od klimatskih promjena. Međutim, ekološki pokret ima drugačije motive od vjerskog posta. I ovdje je također važno izbjeći određeni rigorizam koji proturječi kršćanskoj misli. Ne može si svatko priuštiti organsko meso. Ako se vrši preveliki moralni pritisak, onda to više nema mnogo veze sa socijalnom idejom kršćanskog posta (katholisch.de; fratellanza.net).