Govor o redovnicama u našem društvu i medijima nije obilježen nekim velikim skandalima kao što je to često slučaj sa svećenicima. Velik broj redovnica na našem području svoje poslanje obavlja samozatajno, daleko od prevelike izloženosti svijetu, u sklopu župa ili unutar samostanskih zidina. Njihov unutarnji ustroj i život nije odveć poznat široj javnosti koja ih razaznaje uglavnom po redovničkoj odjeći. Ali ta šutnja kojom je obavijen život redovnica ponekad je obilježena njihovim glasnim i očajnim vapajima zbog seksulnog zlostavljanja, zlouporabe moći i savjesti koje doživljavaju na vlastitoj koži.
Ti vapaji konačno su počeli pomalo rastakati tu mučnu šutnju. Tako je u Italiji 2021. godine objavljena knjiga “Veo šutnje. Zlostavljanje, nasilje, frustracije u ženskom redovničkom životu“[1] koju je napisao Salvatore Cernuzio, novinar news portala Svete Stolice – Vatican News. To je knjiga u kojoj su iznesena svjedočanstva jedanaest posvećenih žena koje su ušle u redovničke zajednice s plemenitim ciljem – slijediti Krista, a naišle su na dramatična iskustva i situacije zbog kojih su, neke od njih, bile primorane napustiti redovnički život.
Jedanaest anonimnih priča zapravo sažima i predstavlja iskustva i brojnih drugih redovnica iz cijelog svijeta koje svakodnevno doživljavaju ponižavanje i omalovažavanje u svojim zajednicama, najčešće od svojih nadređenih koje posve pogrešno interpretiraju koncept vlasti i poslušnosti. “Poglavarica se ne smije postaviti kao apsolutni vladar, nego je osoba u službi zajednice. Ona predstavlja Boga u onoj mjeri u kojoj smatra sebi podređene kao one koje predstavljaju Krista. Ako maltretira sestru, maltretira Krista”[2]. Najviše zlostavljanja opisanih u knjizi je bilo učinjeno upravo pod krinkom Božje volje i poslušnosti, a zapravo se radilo o zloupotrebi moći poglavarica i odgajateljica koje su si dale za pravo odlučivati o svakom aspektu sestara (duhovnom, tjelesnom, emocionalnom, intelektualnom).
Nerazumijevanje u bolesti i depresiji uzrokovanima samostanskim stilom života. Namjerno odugovlačenje intelektualne naobrazbe. Smatranje mladih sestara idealnom radnom snagom. Onemogućivanje prikladnog zdravstvenog osiguranja. Uskraćivanje hrane, odjeće i higijenskih potrepština. Kontroliranje pošte i susreta s ljudima. Zadiranje u duhovno vodstvo. Omalovažavanje. Uniformiranost koja ne dopušta različitost. Navezanost poglavarica na vlast i pojedine službe koje traju desetljećima. Pretjerani fizički rad. Nedostatak kvalitetne komunikacije. Rasizam i ponižavanje strankinja. Nedostatak empatije. Klerikalizam. Strogo obdržavanje krutih pravila. Seksualno zlostavljanje od strane svećenika. Izbacivanje iz zajednice bez opravdanog razloga i prethodnog razgovora. Psihičko zlostavljanje. Potreba traženja dopuštenja i za najmanje sitnice. Pristranost i favoriziranje. Manjak sinodalnosti. Zloporaba moći i savjesti. …
Ovo su samo neki od detalja opisanih u svjedočanstvima ovih sestara. Nisu navedeni kako bi zagolicali maštu čitatelja nego svjesno, u skladu s ciljem s kojim je i izdana ova knjiga. Ona nas poziva da “pogledamo realnosti u lice i kažemo istinu, da tražimo moguće načine da brižno pratimo osobe koje pate u redovničkom životu ili koje su ga napustile i moraju se obnoviti”[3]. Jedna nit koja povezuje sudbine svih ovih bivših ili sadašnjih redovnica jest činjenica da su prilikom ulaska u zajednicu bile uvjerene da su sve ove, gore navedene stvarnosti, sasvim normalne i uobičajene za redovnički način života i da nasljedovanje Krista podrazumijeva takvu žrtvu i patnju. Svijest o posve drugačijem i ispravnom konceptu Bogu posvećenog života im se javila tek kad im tijelo, duša i duh više nije moglo izdržati pritisak takvog življenja. Ali tad je već bilo prekasno u nekim slučajevima.
Neke sestre, iako su duboko u sebi osjećale Božji poziv, narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja bile su primorane napustiti zajednicu. Ali njihova životna drama se nastavlja jer su često prepuštene same sebi, daleko od svojih zemalja i obitelji, u nemogućnosti pronaći posao i smještaj. Redovnice koje napuste zajednicu smatra se problematičnima, nesposobnima i nedostojnima Božjeg poziva, uskraćuje im se bilo kakva materijalna potpora prilikom izlaska, a nerijetko se prekida svaki kontakt s njima. Stoga se mnoge od njih nakon izlaska nađu u teškim uvjetima, u redovima pučkih kuhinja, završe na ulici ili nekim prihvatilištima. Zbog doživljenih trauma pojedine se udalje u potpunosti od Crkve i vjerskog života, a u ekstremnim slučajevima završe i u lancu prostitucije kako navodi u uvodu ove knjige p. Giovanni Cucci (Papinsko Sveučilište Gregoriana) koji poziva crkvene zajednice na senzibilnost i brigu i o ovim žrtvama.
Sadržaj ove knjige zasigurno može pomoći u posvješćivanju problema poput zlostavljanja, nasilja i frustracija u ženskom redovničkom životu, a nadamo se da će dovesti i do promišljanja o njihovom rješavanju i sprječavanju. Veliki je korak naprijed učinjen samim time što se u Crkvi konačno počeo osluškivati vapaj žrtava i što je Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života ozbiljno shvatila njihov apel za pomoć te pokrenula vizitaciju pojedinih zajednica što je dovelo do značajnih promjena.
[1] Predgovor knjizi koji je napisala sestra Nathalie Becquart, dotajnica Generalnog tajništva Biskupske sinode, uvod p. Giovanni Cucci SJ, a tu je i intervju s profesorom Toninom Cantelmijem i prilog profesora Giorgia Giovanellija.
[2] Usp. Uvod, G. Cucci, 20.
[3] Nathalie Becquart, 10
*Ovaj tekst je osvrt jedne naše redovnice na knjigu: Salvatore Cernuzio, Il velo del silenzio. Abusi, violenze, frustrazioni nella vita religiosa femminile, Edizioni San Paolo 2021, str. 208. (fratellanza.net).