Izlaganje Isusove male sestre Vesne Zovkić na ekumenskom i međureligijskom okruglom stolu pod nazivom Zajedno na putu prema Bogu. O vjeri, toleranciji i suživotu u organizaciji HKD Napredak u Zagrebu 28. listopada 2020. godine.
m. s. Vesna Zovkić
Vjerujem da je Bog Ljubav, Ljubav koja daje smisao mojem životu. I otkad sam povjerovala u Boga, Oca svih ljudi, svi su mi postali braća i sestre.
Naše Bratstvo Isusovih malih sestara nastalo je 1939. u susretu ms Magdalene Hutin s nomadima alžirske Sahare tako da smo od samog početka, još prije Drugog vatikankog koncila, bile usmjerene na dijalog i suživot s drugačijima. Godine provedene u Sj. Africi, Izbjegličkom centru Gašinci, na Kosovu, u Beogradu i drugdje pomogle su mi da «proširim prostor svoga šatora», kako kaže prorok Izaija (54).
Iz oporuke ms Magdalene: «Željela bih da vjerujete da može postojati pravo prijateljstvo, duboka privrženost između bića koja nisu ni iste vjere, ni iz istog naroda, ni iz iste sredine». Potvrđujem vlastitim iskustvom. S nekim osobama, unatoč različitoj vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, imam puno više zajedničkog nego s mnogim sunarodnjacima katolicima. Očito da je ljudskost najdublja poveznica.
S nekim vjerskim zajednicama dijelimo gotovo isti sadržaj vjere, a od drugih nas razdvajaju pravi teološki ponori koje ne treba zatrpavati ni ravnati, nego premostiti, a premostiti ih može samo naša ljudskost. Trebamo izabrati hoćemo li u razlikama vidjeti prijetnju ili od Boga darovani izazov. Upravo nam sekularno društvo – od kojeg vjernici, ne znam zašto, često zaziru – omogućuje ravnopravnost, ali vjerujem da Bog od nas očekuje nešto više od tolerancije: zajedništvo i prijateljstvo. A toga nema bez praštanja.
Ibn Rušd, islamski filozof iz 12. stoljeća kaže da «nepoznavanje vodi do straha, strah do mržnje, a mržnja do nasilja». A jedna francuska knjiga o međureligijskom dijalogu ima vrlo znakovit naslov: «Poznam ja tebe! NI ja tebe!». Doista, kako ćemo se voljeti ako se ne poznajemo? A ono što poznajemo nerjetko je karikatura drugoga. Srećom, za tu bolest postoji lijek, zove se SUSRET. Trebalo bi ga davati na recept, besplatno. Pružajući gostoprimstvo neznancima, Abraham je ugostio Boga. Alžirski biskupi u jednom dokumentu govore o «sakramentu susreta», a svećenik Henry Verger kaže: «Svaki susret je susret s Bogom. Molim ga da ih promašim što je manje moguće». Pridružujem se njegovoj molitvi. A u svakom susretu presudan je naš stav: postavljamo li se kao oni koji posjeduju Istinu ili oni koji je zajedno s drugima traže? Odnosno, jesmo li «bogoposjednici» ili bogotražitelji?
Mistici, uronjeni u Boga, nemaju tih problema!?
A i mi bi ih imali znatno manje kada bismo shvatili da u konačnici nijedna religija ne iscrpljuje otajstvo Boga. Na to me podsjeća i molitveni zaziv muslimana Allahu Akbar kojeg obično prevode s Bog je najveći, ali akbar je zapravo komparativ: Bog je veći. Od čega? Od svega, pa i od vlastite Objave. Ono malo što mi o Bogu “znamo”, bolje rečeno slutimo, upravo to nas često razdvaja, a zapravo nas najviše spaja ono što o Bogu ne znamo. Jer nitko ne poznaje cilj, svi smo zajedno na putu prema Bogu. I na tom putu ne trebamo obraćati “one druge”, nego sebe. Charles de Foucauld na početku svojeg boravka u Alžiru želio je obratiti muslimane, a onda je shvatio: «Nisam tu da ih obraćam, nego da ih ljubim, zato što ih Bog ljubi».
A ljubav se drugom raduje, raduje se vrednotama koje živi i to priznavanje onih koji vjeruju drugačije, kao i onih koji nisu vjernici liječi nas od kompeksa više vrijednosti. Ako druge zasipamo našim dogmama, nećemo daleko stići, ali ako ih poštujemo i volimo, taj jezik mogu svi razumijeti.
Baš kao i posljednju encikliku pape Franje Fratelli tutti u kojoj Papa navodi velikog imama Al Azhara, Ahmada Al-Tayyeba, a za koju predsjednik Odbora za ljudsko bratstvo Muhammed Abdellatif kaže da potpisuje svaku riječ. Eto, može se i drugačije.
Zapravo, moramo drugačije! Iako smo mi «narod tvrde šije», zarobljen u ranama prošlosti kojeg jedan virus brutalno vraća u sadašnjost razotkrivajući svu našu krhkost i duboku međuovisnost. Papa Franjo nas podsjeća da smo «svi na istom brodu i da se nitko ne spašava sam», a ms Mageleine nas poziva na «bratsku i sveopću ljubav, koja je božanska u svom izvoru, a ljudska u svojem izričaju».
A ta ljubav podrazumijeva svjesnost i odgovornost za svijet i društvo u kojem živimo. Isus kaže: «Budni budite», a Dželaludin Rumi: «Svjesnost je plod duha. Što si svjesniji, to si duhovniji».
Jesmo li svjesni naše odgovornosti za mir u ovom našem “lako zapaljivom” društvu? “Neutranih” nema: ili ćemo dodavati ulje na vatru ili ćemo skidati cigle sa zidova koji nas razdvajaju i ugrađivati ih u mostove, kako to već godinama rade u Napretku. I kako smo to sa sestrama pokušavale raditi u Izbjegličkom centru Gašinci za vrijeme rata kada smo zajedno s drugima slavile Božiće i Bajrame, na sahranu katolkinje čiji je muž bio musliman pozvale svećenika i imama, išle u džamiju na Tehvid… U Beogradu i Kosovu odlazile na liturgiju i Akatist Bogorodici, u Osijeku kod baptista…
Ovdje u Zagrebu propovjedi vladike Porfirija, pastora Tome Magde, Ivice Horvata i drugih hrane moju vjeru, kao i predavanja Vladana Tatalovića, od nedavno i Dragana Radića, Ksenijina poznajem još odavno.
Židovi su moja starija braća bez kojih ne bih razumjela vlastitu vjeru, a islamski mistici proširili su moje unutarnje horizonte. Ovdje prisutnog rabina Luciana uvijek rado slušam, bez obzira na temu.
I ako nastojimo ići ovim putem, očito da nam neće svi pljeskati, najblaže rečeno. Završavam citatom isusovca Varillona: «Ako vaše kršćanstvo [možemo proširiti: ako vaša vjera] ne iritira one koji vas okružuju, postoji velika vjerojatnost da nije vjerodostojna; da je, kako kaže Henri Simon, bez kofeina» (fratellanza.net).