Vesna Zovkić, Isusova mala sestra
Vlast se odnosi na mjesto pojedinca u nekoj strukturi, dok autoritet proizlazi iz osobne karizme, što znači da netko može imati vlast, a da nema autoritet, i može imati autoritet, a da nema vlast. Budući da autoritet u Crkvi proizlazi iz Kristova autoriteta, taj bi autoritet trebao podržavati slobodu osobe. Ne bi u njemu trebalo biti ni despotizma, niti tutorstva koji umjesto slobodnih ljudi stvaraju podložnike.
Čovjek koji želi biti velik zapravo se stavlja u položaj ovisnosti o drugim ljudima jer se njegova veličina temelji na potvrđivanju koje dobiva od drugih pa tako postaje rob tuđeg mišljenja. A Isus nam govori da se veličina ne temelji na mišljenju koje drugi imaju o nama, niti je veličina u slici koju mi sami o sebi gradimo privlačeći pažnju drugih na sebe, nego da je veličina u služenju (Mt 20, 20-28). I dok su pismoznanci bili kao velikaši koji zapovijedaju, Isus je bio sluga, učenicima je prao noge. “Kristu je ponuđeno prijestolje i križ; on je izabrao križ i od njega učinio svoje prijestolje. Nažalost, Crkva je tijekom povijesti često izabirala prijestolje”, kaže jedan trapistički monah.
Krajnje pojednostavljeno, moglo bi se reći da s jedne strane imamo starozavjetnu duhovnost hrama usmjerenu na kult u kojoj su svećenici odijeljeni od naroda – duhovnost “odozgo”, a s druge strane imamo Isusa koji ispunjava Stari Zavjet i donosi novu, novozavjetnu duhovnost naroda, usmjerenu na život – duhovnost “odozdo”.
Ako se poslužimo slikom koju sam prije tridesetak godina čula od jednog malog brata i koja mi se urezala u srce, starozavjetnu duhovnost mogli bismo zamisliti u obliku ljestava, a novozavjetnu u obliku kruga. Dalje je sve jasno, ne treba nam puno mašte! Ako smo na ljestvama, udaljeni smo od drugih, gledamo ih odozgo. A novopridošli nas ugrožavaju jer je broj mjesta ograničen. S ljestava možemo druge kontrolirati, ali im ne možemo prati noge. Ako smo u krugu, ima mjesta za sve, samo ga malo proširimo. Ova duhovnost “odozdo” temelji se na solidarnosti, svi smo odgovorni jedni za druge, jedni drugima možemo prati noge. U središtu kruga je Bog koji svakome od nas postavlja isto pitanje kao i Kainu: “Gdje ti je brat?”
Svjesno ili nesvjesno, Bog je referencija za naše djelovanje, tako da iz naše predodžbe o Bogu proizlazi i naše shvaćanje autoriteta. Kakva predodžba o Bogu – takva duhovnost; kakva duhovnost – takav autoritet. A očito da se duhovnost ne može svesti na pobožnost, niti na to koliko i kako molimo. Duhovnost je način na koji živimo i promatramo cjelokupnu stvarnost.
A sve je počelo s pričom o Adamu i Evi koji su uzeli zabranjeni plod i potom se sakrili. Kada Bog pita Adama: “Gdje si?”, on mu odgovara: “Pobojah se jer sam gol pa se sakrih”. Čim Bog progovori, čovjek se uplaši. Kroz Sveto Pismo Bog nam često govori: “Ne boj se!” A u punini vremena progovori nam u Sinu – malenom Djetetu – da ga se ne bojimo, upravo zato što je gol. I goloruk – nema žezla!
Duhovnost Bratstva, moje redovničke zajednice, obilježena je tim otajstvom Betlehema u kojemu Sin Božji započinje svoje spasiteljsko poslanje u potpunoj ovisnosti malog djeteta, jedinom stanju u kojem se neko biće, s potpunim povjerenjem i ljubavlju, predaje u ruke drugima. Za malu sestru Magdalenu, našu utemeljiteljicu, u Jaslicama nema ništa romantičnog ni sladunjavog, u toj malenosti krije se čitav Bog, u svim svojim otajstvima. Zato je željela da živimo srca i pogleda uprta u Malog Isusa. Govorila je: “Svijet treba to Djetešce. Kad pronađemo njega, pronaći ćemo blagost, jednostavnost i ljubav … Oholost će se slomiti daleko više pred jaslicama nego pred nazaretskom radionicom ili pred Kalvarijom.”
Duh djetinjstva toliko je zbunjujući za ljudski razum, čista suprotnost oholosti i dominaciji koje su izvor svakog zla. Isus nam kaže: “Ako ne postanete kao mala djeca, nećete ući u Kraljevsto nebesko”. A m. s. Magdalena dodaje: “Ne kaže: nećete moći birati mjesto, nego nećete ući!” Ona ovako razumijeva otajstvo Božje poniznosti: “Treba biti velik da se može biti malen; i biti jak pa da se bude blag; i biti mudar da se bude lud… lud od onoga što je ludost u očima svijeta, a što je zapravo mudrost Božja”.
Naša duhovnost usmjerena je i na otajstvo Nazareta u kojem je Sin Božji među ljudima uspostavio odnose sveopćeg bratstva narušene grijehom. Iz ljubavi prema Isusu, nazaretskom tesaru i iz solidarnosti s ogromnom većinom ljudi koji nisu mogli birati svoje zanimanje, najčešće radimo fizičke poslove. Kontemplativni život bez klauzure, u svijetu malenih, 1946. godine odveo je prve male sestre na rad u tvornice, 1949. godine među putujuće Rome, 1950. među nomade u Sahari i odande među malene širom svijeta.
U trideset i pet godina redovništva ja sam uglavnom radila kao spremačica i beskrajno sam zahvalna što sam mogla gledati svijet «odozdo» i što mi je darovano toliko susreta s različitim ljudima i krajevima. Između ostalog i dragocjeno iskustvo života u islamskom svijetu, u Crkvi koja nema časti ni vlast. Pa ipak, Crkva tamo ima autoritet, autoritet koji ne proizlazi iz odnosa snaga, nego iz ljubavi.
U ove dane iščekivanja, nemojmo zaboraviti glas proroka Jeremije (Jer 23, 5-6): “Evo, dolaze dani, podići ću Davidu izdanak pravedni… činit će pravo i pravicu na zemlji. I zvat će se: ”Gospodin, pravda naša”. A u svijetu toliko nepravde! Radi nezasitne pohlepe manjine, većina je sve siromašnija i gladnija. Kod nas također. Zazebe me oko srca dok svakodnevno gledam kako ljudi kopaju po kantama za smeće. Koliko ljudi (i djece!) po svijetu radi u krajnje nehumanim uvjetima. Trgovina ljudima, ropstvo svih vrsta… Ratovi, izbjeglice. Mediteran je postao najveće groblje siromaha. A mi smo toliko zauzeti sami sobom da ni ne čujemo njihov vapaj.
A Isus kaže: “Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste”. Utjelovljenje se nastavlja! Charles de Foucauld (brat Karlo) kaže: “Treba ljubiti pravdu i mrziti nepravdu. I kada vlast učini kakvu veliku nepravdu, onda to treba reći. Nemamo prava biti “nijemi psi” (Iz 56,10) i “bezosjećajni pastiri” (Ez 34)”.
I Papa Franjo nam govori da smo “izgubili osjećaj za bratsku odgovornost, da smo upali u globariziranu indiferentnost naviknuli se na tuđu patnju”. Podsjeća nas da nema “jeftinog kršćanstva”, da slijediti Isusa znači ići protiv struje, odricati se zla i egoizma.
Papa poziva Crkvu da izađe na rubove društva: “da izađe iz sebe kako bi evangelizirala, jer Crkva koja ne izlazi iz sebe, postaje autoreferencijalna, bolesna, teološki narcisoidna”.
Očito da se Crkva u sekularnom društvu ne može zatvoriti u sakristiju, ona je pozvana da svjedoči i u javnom prostoru, da predlaže i “obrazlaže razlog nade koja je u nama”, a da pritome ništa ne nalaže. Papa nas poziva da “molimo Duha Svetog da nam podari milost koja će protresti sve ono što je u Crkvi suviše statično”.
Usred svijeta punog nepravdi i nasilja Bog nam preko proroka Izaije kaže što misli o našim pobožnostima: “Svetkovine vaše podnijet ih ne mogu! Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Prestanite zlo činiti! Učite se dobru: pravdi težite,ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde” (usp. Iz 1,14-17). “Mir je djelo pravde”. A pravda je minimum ljubavi. Minimum!
Ideal kršćanstva nije ni u bogatom, ni u siromašnom, nego u pravednijem društvu. A njega nema bez solidarnosti. Utjelovljenje je vrhunac Božje solidarnosti s čovjekom. Svevišnji u Kristu postaje “Svenižnji”. Jako volim ovaj izraz Christiana Bobina “Svenižnji”. Bog nam otkriva da vrhunska moć i ovisnost idu zajedno.
Svako malo dijete ima dojam da je svemoćno zato što netko neprestano bdije nad njim. Dijete je povezano s majkom, izvorom života i ta mu ovisnost nimalo ne smeta. I doista, nitko ne može drugoga toliko vezati uz sebe, kao što dijete može vezati majku svojim potrebama. Njeno nemoćno dijete za nju je najveći autoritet.
Na takav odnos s Bogom pozvani smo i mi.
Uvijek osjećam izvjesnu nelagodu kada se kaže da je Bog svemoguć. Nekoga tko je svemoguć najbolje je zaobići, u što širem luku. Isusovac Varillon kaže da Bog nije svemoguć, nego da je Bog Ljubav, a sve ostalo su atributi ljubavi: ljubav je svemoguća, milosrdna, strpljiva itd. Iz vlastitog iskustva znamo da svaka ljubav uključuje želju da se uz nekoga vežemo. Ne možemo nekome reći: “Volim te, ali ne želim ovisiti o tebi, ne želim se vezati”.
Što se tiče Boga koji nas ljubi, očito da njegova ovisnost o nama nije posljedica njegove potrebe, kao što je to kod djeteta koje ovisi o majci. Za Boga, to je čista čežnja za drugim, kao što je to slučaj u odnosu majke prema djetetu. Dakle, između slobode i ovisnosti nema nikakvog proturječja jer ovisnost u koju Bog ulazi objavljuje pravu prirodu njegove slobode. Isto tako i naše. A to je sloboda ljubavi. Bog je slobodan. Slobodan da ljubi, da ljubi do kraja. A “kraj”, odnosno vrhunac ljubavi je upravo to odricanje od neovisnosti. I u konačnici, ovo “do kraja” znači sve do smrti.
A što se tiče nas ljudi, mi odrastanjem stječemo dojam da smo sve moćniji, a zapravo samo stječemo očekivanu autonomiju. Ali zajedno s njom često ide i naša manje-više svjesna “deklaracija neovisnosti o Bogu”, u tome je problem. Onda pobrkamo lončiće pa se prema Bogu, umjesto kao djeca, ponašamo kao odrasli ljudi, a prema ljudima se ponašamo kao mala djeca koja na sve strane prose malo ljubavi i pažnje.
Ukratko: Božja moć je moć ljubavi. Ako naša moć i naš autoritet proizlaze iz naše povezanosti s Bogom koji je Ljubav, prepoznat će nas i izvan granica Crkve. Onda više nije bitno gdje smo, ni tko smo, sve ovisi o tome kako služimo i koliko ljubimo. Papa Franjo očiti je primjer takvog autoriteta.
Možda bismo se i mi ovoga Božića mogli zapitati da li naš autoritet proizlazi iz odnosa snaga ili iz snage našega odnosa s Bogom (fratellanza.net).
Izlaganje pod naslovom “Božić – vlast – moć – autoritet” na Teološkom četvrtku 21.12.2017. u organizaciji Kršćanske sadašnjosti, Zagreb; voditelj Anton Šuljić.