U strogom društvenom poretku 17. stoljeća postojao je samo jedan put društvenog napretka za muškarce: svećenstvo. I tako su roditelji polagali velike nade u svog nadarenog sina Vincenta de Paula (1581.-1660.) i teškom su mu mukom omogućili studij teologije.
Vinko Paulski je zaređen za svećenika kada je imao samo 19 godina, no karijera kojoj se nadao nije se ostvarila. Nije mogao naći stalni posao, putovao je okolo i stalno je bio u dugovima. Pustolovnim zaobilaznim putevima konačno je stigao do Pariza, gdje je upoznao velikog reformatora kardinala de Beroullea.
Vinko je prepoznao svoje pravo životno poslanje i zavjetovao se 1617. godine da će služiti potrebitima. Osobito su ga brinuli zanemareno seosko stanovništvo, mučeni zatvorenici na galijama i napuštena djeca na ulici. Kako bi što bolje organizirao pomoć, Vinzenz je osnovao žensku udrugu u kojoj su žene iz višeg sloja bile aktivne u dobrotvornim aktivnostima. Ali imućni su za teške poslove radije unajmljivali mlade seoske djevojke kao pomoćnice. Iz toga se razvila Vinkova stvarna zajednica: Družba “Kćeri milosrđa” (lat. Societas Filiarum Caritatis), sestre vinkovke, milosrdnice. Utemeljio je 1625. mušku Misijsku družbu (lat. Congregatio Missionis). Ime lazaristi dobili su po matičnom samostanu Saint-Lazare u Parizu. Jedna o njegovih poznatijih izreka je: “Ako ostavite molitvu da pomognete siromahu, znajte da je to služenje Bogu, milosrđe je iznad svih pravila i sve mora proizlaziti iz njega” (chiesadimilano.it).
Vinko je umro u Parizu 27. rujna 1660., a kanoniziran je 1737. godine. Smatra se utemeljiteljem modernog Caritasa. Danas se više od 24 tisuće redovnica poziva na Vinka Paulskog i njegovo Pravilo (katholisch.de; fratellanza.net).