Foto: KNA
Krešimir Cerovac
60. obljetnica objave dokumenta „Nostra Aetate“
„Konkretna briga za najranjivije bitno je mjerilo prema kojemu se mora prosuđivati cjelovitost svakoga projekta – bio on politički, gospodarski, društveni, akademski, vjerski ili kulturni. Siromašni, u svim oblicima svoje ranjivosti, kompas su koji nam omogućuje znati idemo li u pravome smjeru.“ („Putovanje nade …“, #32)
Kada je 28. listopada 1965. Drugi vatikanski sabor objavio deklaraciju „Nostra aetate“, Crkva je učinila nešto što nekoliko stoljeća prije toga nije bilo zamislivo: napustila je stav prema kojemu su druge religije tek zabluda koju treba ispraviti, i priznala da se u njima mogu nalaziti „zrnca istine“ koja odražavaju „zraku one Istine koja prosvjetljuje sve ljude“. Najosjetljiviji i povijesno najznačajniji dio dokumenta odnosio se na odnos prema židovskomu narodu: Sabor je osudio svaki oblik mržnje, progona i antisemitizma, uključujući i unutar same Crkve, i podsjetio da se korijeni kršćanstva ne mogu razumjeti odvojeno od saveza koji je Bog sklopio s Izraelom.
Šezdeset godina poslije, tri vatikanska dikasterija – za nauk vjere, za promicanje jedinstva kršćana i za međureligijski dijalog – objavila su 16. rujna 2026. novi dokument „Putovanje nade: šezdeset godina međureligijskog dijaloga i bratstva u svjetlu koncilske deklaracije Nostra aetate“. Dokument formalno potpisuju prefekti kardinal Víctor Manuel Fernández, kardinal Kurt Koch i kardinal George Jacob Koovakad, ali ga je osobno odobrio i naložio njegovo objavljivanje papa Lav XIV., čime nosi jasan pečat njegova pontifikata, iako ne spada u red magisterijalnih tekstova najvišega ranga.
U dokumentu se nalazi jedna snažna i vrlo upadljiva rečenica koja bi, gotovo poput mota, mogla stajati na početku svake ozbiljne kršćanske duhovnosti:
„Vjerovanje u Boga i njegovo štovanje ne jamče nužno život u skladu s njegovom voljom.“
Rečenica zvuči gotovo trivijalno dok se je čita brzo, ali izdrži li dulji pogled, postaje nelagodna. U vjeri postoji jedna neugodna istina koju je lako zaobići: čovjek može vjerovati u Boga, štovati ga, moliti mu se i pripadati religijskoj zajednici, a ipak ne živjeti u skladu s njegovom voljom. Na istu je opasnost upozorio i papa Franjo u enciklici „Fratelli tutti“, i to na istom mjestu gdje tumači prispodobu o milosrdnom Samarijancu – svećenik i levit koji prolaze pokraj ranjenika bili su, naglašava papa, upravo oni najreligiozniji među prolaznicima:
„Vjerovanje i štovanje Boga nisu jamstva života kakav je Bogu mio“ (#74).
Religioznost sama po sebi još nije jamstvo obraćenoga života. Moguće je govoriti o Bogu, braniti vjeru, sudjelovati u liturgiji i isticati kršćanske vrijednosti, a istodobno ostati zatvoren pred čovjekom koji pati. Upravo zato novi vatikanski dokument podsjeća da vjera u Boga nije odvojiva od odgovornosti za drugoga čovjeka. U njemu se nalazi još jedna rečenica koja može postati svojevrsnim duhovnim kompasom:
„Siromašni – u svim oblicima svoje ranjivosti – kompas su koji nam omogućuje znati idemo li u pravome smjeru.“
To je mnogo više od poruke o socijalnoj osjetljivosti. To je pitanje vjerodostojnosti same vjere.
Biblija je prema religioznosti koja ostaje na riječima iznimno jasna. Prorok Izaija govori u ime Boga narodu koji mu prinosi žrtve, moli i okuplja se na svetim slavljima, ali istodobno čini nepravdu i zanemaruje čovjeka. Bog, međutim, ne prihvaća religioznost koja želi zadržati obred, a istodobno odbaciti odgovornost za drugoga. Štovanje Boga ne može biti odvojeno od pravednosti, milosrđa i zauzimanja za čovjeka. Isus će istu istinu izreći još izravnije:
„Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 7,21)
Time Isus jasno razlikuje ispovijedanje vjere od vršenja Božje volje. Nije dovoljno Boga zazivati riječima; potrebno je dopustiti da njegova volja oblikuje vjernikov život. Vjera se, naime, ne potvrđuje samo onime što govorimo o Bogu, nego i onime što činimo pred Bogom i pred čovjekom.
Ovdje se otvara temeljna razlika između govoriti o Bogu i živjeti prema Bogu. Čovjek može mnogo znati o vjeri, a ipak malo dopustiti vjeri da oblikuje njegov život. Može braniti kršćanstvo kao identitet, a ne dopustiti Kristu da postane kriterij njegovih odnosa prema drugima. Može biti zabrinut za očuvanje religijskih simbola, a istodobno previdjeti čovjeka koji je stvoren na sliku Božju. Zato pitanje nije samo: „Vjerujem li u Boga?“ To je tek početak. Dublje i zahtjevnije pitanje glasi: Dopuštam li Bogu da moj život oblikuje prema njegovoj volji? Jer vjera počinje ondje gdje čovjek više ne želi samo govoriti o Bogu, nego mu dopušta da zahvati njegov način mišljenja, njegove odnose, njegove odluke i njegov odnos prema drugome čovjeku.
Tu se otvara duboka poveznica s „Nostra aetate“. Koncilska deklaracija nije samo poziv na pristojan odnos prema pripadnicima drugih religija. Ona polazi od mnogo dublje teološke istine: svi ljudi stvoreni su na sliku Božju. Zato nije moguće istodobno Boga nazivati Ocem svih ljudi i odbijati druge ljudima ponašati se kao braća. Novi vatikanski dokument upravo tu misao ponovno potvrđuje. Podsjeća da je „Nostra aetate“ otvorila novi put odnosa prema Židovima i pripadnicima drugih religija, ali taj put nije zamišljen kao diplomatska tehnika ili puka društvena pristojnost. Dijalog je predstavljen kao autentičan evanđeoski put, koji traži i jasnoću vlastitoga identiteta i otvorenost prema drugome.
Kršćanstvo ne dopušta da Boga zatvorimo u prostor crkve, liturgije ili osobne pobožnosti. Bog kojega se susreće u molitvi, je isti Bog čiju se sliku susreće u drugome čovjeku. Stoga je moguće da se čovjek nalazi u Crkvi, a da još uvijek nije naučio gledati čovjeka kršćanskim pogledom. Moguće je moliti za mir, a istovremeno njegovati neprijateljstvo. Moguće je govoriti o ljubavi, a biti ravnodušan prema tuđoj patnji. Moguće je braniti istinu, a pritom ponižavati čovjeka. Moguće je biti vrlo religiozan, a vrlo malo milosrdan. Upravo zato je Isus u prispodobi o milosrdnom Samarijancu stavio pitanje bližnjega u središte. Čovjek koji je ležao uz put nije najprije bio pripadnik neke skupine, ideologije, naroda ili religijske zajednice. Bio je ranjeni čovjek. A pred ranjenim čovjekom religioznost se više ne može skrivati iza riječi; tu se odlučuje njezina istinitost. Zato je slika siromašnoga i ranjivog, kao kompasa iz novoga vatikanskog dokumenta, toliko snažna. Kompas ne pita tko smo. Ne pita jesmo li ugledni ili nepoznati, bogati ili siromašni, većinski ili manjinski, obrazovani ili neobrazovani. Kompas jednostavno pokazuje smjer. Ako su najranjiviji stalno na rubu našega vidokruga, možda naš smjer nije onaj za koji tvrdimo da jest.
Šezdeset godina nakon „Nostra aetate“ Crkva ne promatra dijalog samo kao jednu od svojih aktivnosti. Novi dokument ističe da je dijalog povezan s njezinim poslanjem i da zahtijeva istodobno vjernost vlastitom identitetu i stvarnu otvorenost prema drugome. To je važna lekcija i za osobni duhovni život. Istinska vjera ne boji se drugoga. Ne zato što joj je svejedno što drugi vjeruje, nego zato što je dovoljno ukorijenjena u Kristu da može susresti drugoga bez straha. Zato je dijalog moguć, kako kaže papa Lav XIV. u govoru diplomatskim predstavnicima 2025., samo ondje gdje postoji istodobno identitet, istina i ljubav. Bez identiteta dijalog postaje relativizam. Bez ljubavi istina postaje oružje. Bez istine ljubav postaje prazna sentimentalnost. Kršćanski put traži njihovu povezanost.
Isus nije rekao da se ljude prepoznaje po njihovim riječima, nego po njihovim plodovima. Nije dovoljno reći da vjerujemo u Boga. Pitanje je što ta vjera proizvodi u našem životu. Proizvodi li više milosrđa ili više osude? Više poniznosti ili više samodopadnosti? Više spremnosti na služenje ili više zahtjeva da drugi služe nama? Više bratstva ili više podjela? Više istine ili više opravdavanja vlastitih interesa? Tu se ponovno susreću „Nostra aetate“, Evanđelje i dokument „Putovanje nade“. Jer ako je čovjek stvoren na sliku Božju, onda se odnos prema čovjeku ne može odvojiti od odnosa prema Bogu.
Živjeti po Božjoj volji ne znači imati odgovor na svako pitanje. Ne znači biti bez pogreške. Ne znači nikada ne pasti. Znači biti spreman dopustiti da nas Božja riječ uvijek iznova obrati. Znači moći stati pred čovjeka i prepoznati u njemu nekoga koga Bog ljubi. Znači ne proći pokraj ranjenoga zato što je njegov problem neugodan, kompliciran ili udaljen od naših interesa. Znači razumjeti da se ljubav prema Bogu ne iscrpljuje u vertikali odnosa između čovjeka i Boga. Ona se nužno prelijeva u horizontalu odnosa prema drugome.
Zato Prva Ivanova poslanica govori tako radikalno: „Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.“ (1 Iv 4,20). To je možda najjednostavniji kriterij kršćanske vjerodostojnosti. Na kraju se sve vraća na jednu jednostavnu, ali zahtjevnu istinu. Vjerovati u Boga nije isto što i živjeti po Božjoj volji. Vjerovanje može ostati na razini uvjerenja. Štovanje može ostati na razini obreda. Pripadnost može ostati na razini identiteta. Ali Evanđelje traži više. Traži da čovjek kojega susrećemo postane mjesto našega odgovora Bogu. Zato je poruka „Putovanja nade“ o ranjivome čovjeku kao kompasu mnogo dublja nego što se na prvi pogled čini. Ona nas pita kamo zapravo idemo. I zato se vjera konačno ne dokazuje onime što govorimo o Bogu, nego onime što Božja prisutnost čini od našega života (fratellanza.net).