Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac
„Već više od šest godina suočavano se s lažnim učiteljstvom. … Sada je Crkva bez života, prekrivena metastazama i opustošena. Narod Božji je u mraku, nepismen i lišen svoje vjere, u tami kaosa i podjele. … Zahvaljujući subverzivnom zamahu ovog pontifikata, podržanom moćnim isusovačkim aparatom, Crkvi se nanosi smrtonosni udarac. … Rezultat ove zloupotrebe je ono što sada imamo pred očima: Katolička Crkva koja više nije katolička; spremnik ispražnjen od svog autentičnog sadržaja i ispunjen posuđenim dobrima. … Crkva je obavijena tamom modernizma.“ (izjav Carla Maria Viganòa, LiveSite, 20. prosinca 2019.)
Nadbiskup Carlo Maria Viganò, koji je nekada bio papinski nuncij u Sjedinjenim Američkim Državama, napokon je optužen od strane Dikasterija za nauk vjere za kanonski zločin raskola (šizmu). Optužba je sasvim opravdana, a ostaje nejasno zašto je pokretanje procesa toliko dugo odgađano. Raskol je, prema kanonskim pravom definiran kao „odbijanje podložnosti Vrhovnom Pontifiku ili zajedništva s članovima Crkve koji su njemu podložni”. Prema dekretu poslanom Viganòu, nadbiskup je optužen za iznošenje „javnih izjava koje rezultiraju poricanjem elemenata potrebnih za održavanje zajedništva s Katoličkom Crkvom: poricanje legitimiteta pape Franje, prekid zajedništva s njim i odbacivanje Drugog vatikanskog koncila.”
Nije jasno prihvaća li Viganò papu Franju kao Rimskog Pontifika. On opisuje izbor kardinala Bergoglia kao uspjeh skupine zavjerenika, koji su konačno uspjeli promovirati kardinala koji je utjelovljavao njihove ideale, njihov način revolucioniranja Crkve, čineći doktrinu prilagodljivom, moral prilagodljivim, liturgiju promjenjivom i disciplinu odbacivom. Prema njegovim riječima, sve to je smatrano logičnom posljedicom i očitom primjenom Drugog vatikanskog koncila, koji je prema njima bio oslabljen kritikama koje je izrazio Benedikt XVI. Nadbiskup Viganò opisuje papu Franju kao „novoizabrani” („neoeletto”), koristeći navodnike kako bi bacio sumnju na valjanost izbora pape, odnosno da bi izboru pape pridao drugo značenje. Ukratko: Viganò ne prihvaća papu Franju kao legitimnog rimskog pontifika, što je karakteristika raskola, ali i tzv. sedevakantizma.
Riječ je o osobi koja nikada nije u potpunosti izgovorila sintagmu „papa Franjo“, već se umjesto toga koristi izrazom „Bergoglio” ili riječju „papa” sustavnu u navodnicima, što je tipično za sedevakantiste. Viganò je dao brojne neprimjerene izjave o papi Franji, nazivajući ga „majmunskim papom (simia Pontificis),” „beskorisnom figurom Sotonine svjetske vlade,” „slugom Sotoninih slugu” i „prorokom Novog svjetskog poretka i glavnim neprijateljem Kristove Crkve”. Jezik koji je Viganò koristio protiv pape Franje i protiv Drugog vatikanskog koncila i postkoncilske Katoličke crkve nedvojbeno sugerira da bivši papinski nuncij u SAD-u odbija pokornost rimskom prvosvećeniku. Optužbe su stravične: „Shvaćamo da Jorge Mario Bergoglio izvršava zadatak koji mu je povjerila globalistička elita, koja želi da on bude likvidator Katoličke crkve i utemeljitelj filantropske i ekumenske sekte masonskog nadahnuća koja ima za cilj sačinjavaju Univerzalnu religiju koja podržava Novi poredak.”
U pismu upućenom 29. svibnja 2020. jednoj klauzurnoj sestri Viganò piše: „Stvara se jedinstvena svjetska religija bez dogmi i morala, prema željama masonerije. Očito je da Bergoglio – zajedno s onima koji stoje iza njega i koji ga podupiru – teži predsjedati ovom paklenom parodijom Kristove Crkve.”
Možda najslikovitiji primjer, kojih inače ima vrlo mnogo, je Viganòva reakcija i „obrana“ Djevice Marije kao odgovor na navodno „kontroverznu homiliju“, koju je izrekao papa Franjo na blagdan Gospe od Guadalupe (20.12.2019.), a u kojoj je nauk o Mariji kao suotkupiteljici, kako tvrdi Viganò, nazvao „besmislicom”: „Njegovo djelovanje nastoji narušiti Sveti Polog Vjere i unakaziti katoličko lice Zaručnice Kristove, riječju i djelom, kroz dvoličnost i laži. Njegove teatralne geste, koje izgledaju kao spontane, zapravo su pažljivo osmišljene i isplanirane. … Njegovo djelovanje koristi se naučavateljskom improvizacijom, tom spontanim i fluidnim naukom, koja je jednako prijeteći kao i brzopletost. To stvara prividnu i pretencioznu pobožnost. … Još jednom, riječi „pape“ imaju miris velike laži … Traženje jasnoće postaje nemoguće budući da je prikrivanje istine prepoznatljiv znak modernističke hereze. Majstori iluzije i stručnjaci za umjetnost obmane. … Na taj način laž, laž koja se uporno i opsesivno ponavljana, na kraju postaje „istinita” i prihvaćena od većine. Također je tipična taktika modernizma potvrditi ono što želite uništiti, koristeći nejasne i neprecizne izraze, te promovirajući pogrješku bez jasnog oblikovanja. Točno to radi Bergoglio, sa svojim razgrađujućim amorfizmima Tajni Vjere, sa svojim doktrinarnim približavanjem…“
(Napomena: papa Franjo je u homiliji iznio stajalište, koje su zastupali i njegovi prethodnici, da Majku Božju ne treba proglašavati suotkupiteljicom, jer je samo jedan Otkupitelj: „Vjerna svome Gospodaru, koji je njezin Sin, jedinstveni Otkupitelj, ona nikada nije htjela ništa oduzeti svome Sinu“. Nikada se nije predstavila kao ‘suotkupiteljica’. Ne.” Papa Franjo ima vrlo jaku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. 2018. godine čak je ustanovio novi blagdan Marije „Majke Crkve”, koji se sada slavi u ponedjeljak nakon Duhova. U listopadu 2019. u liturgijski je kalendar upisao i blagdan Gospe od Loreta (10. prosinca).)
Papa Franjo je, prema tvrdnji Viganòa, navodno u intervjuu s ateističkim novinarom Eugenijem Scalfarijem (9.10.2019.) zanijekao Kristovo božanstvo, pa je Viganò smatrao potrebnim reagirati: „Kršćani očekuju jasan odgovor od samog pape. To je stvar previše važna; ona je suštinska: Da, vjerujem da je Isus Krist Sin Božji postao Čovjek, jedini Spasitelj i Gospodar. … Svi kršćani očekuju ovo pojašnjenje od njega, ne od drugih, i po svojem krštenju imaju pravo na taj odgovor.“
Gotovo za nevjerovati: Viganò zahtjeva od Pape da javno potvrdi da stvarno vjeruje „da je Isus Krist Sin Božji …“.
Za ovo razmišljanje ilustrativan je i tzv. slučaj američkog kardinala Theodora McCarricka. Prema Viganòovim tvrdnjama papa Franjo je unaprijedio tog kardinala, iako je znao da je riječ o osobi kojoj je zbog seksualnih zločina nad mladima papa Benedikt XVI. izrekao „kanonske sankcije“. Tim povodom Viganò je pozvao papu Franju da podnese ostavku. „Kanonske sankcije“, o kojima govori Viganò, a koje je izrekao papa Benedikt XVI. sastojale su se od zahtjeva da se kardinal McCarrick iseli iz luksuznog apartmana (penthouse), da se više ne pojavljuje u javnosti i da provodi strogu pokoru. Prije svega, treba reći da se te mjere ne mogu smatrati uopće ekvivalentnom kaznom za ono što je McCarrick počinio, a još manje „kanonskim sankcijama“. To bi bilo prikrivanje i zataškavanje zlodjela, poput preseljavanja pojedinih svećenika zlostavljača iz jedne župe u drugu. Osim toga privatni zahtjevi nisu kanonske sankcije. Kardinal Ouellet je poručio Viganòu da je „pogrešno opisane mjere predstavljati kao sankcije, a usto ne postoje dokazi da je sve to istinito“. Sve u svemu, Viganò je zapravo na neki način bacio i ružnu sliku na papu Benedikta XVI., prikazujući ga, svjesno ili nesvjesno, kao zataškavatelja zločina. „Sankcije“, „ograničenja“, „zahtjevi“, ili kako god ih se nazivalo, nisu pravi fokus Viganòova svjedočenja, budući da njegova glavna meta nisu kardinal McCarrick ili papa Benedikt XVI., nego papa Franjo. Viganòovo svjedočenje je na mnogim hrvatskim katoličkim (!) portalima dobilo prihvaćeno zdravo za gotovo, bez obzira na to koliko mu nedosljednosti i poricanja proturječe, uz istodobne kritike pape Franje, koji, eto, ne poštuje svojeg prethodnika.
Sliku o nadbiskupu Carlu Viganòu, bivšem apostolskom nunciju u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je uživao, a možda i još uvijek uživa, veliku podršku među visokim prelatima i laicima, dopunjuju i njegova razmišljanja o agresiji Rusije na Ukrajinu: „Svjetska kriza, koja potiče razgradnju tradicionalnog društva, također je zahvatila Katoličku Crkvu. Čini se da je njezina hijerarhija postala taocima onih koji su napustili vjeru i teže moći. Nekada su pape i svećenici neustrašivo pristupali vladarima, znajući da govore u ime Isusa Krista, Kralja kraljeva. Rim, kao središte Cezarove vlasti, danas je tih i osamljen, slično kao što je Konstantinopol bio tih tijekom stoljeća. Možda je Providnost namijenila da Moskva, Treći Rim, prema proročanstvu (2 Sol, 2:6-7), danas igra ključnu ulogu kao eshatološka prepreka Antikristu pred očima svijeta. Ako su se pogrješke komunizma širile putem Sovjetskog Saveza, pa čak i unutar Crkve, Rusija i Ukrajina danas mogu odigrati značajnu ulogu u obnovi kršćanske civilizacije i doprinijeti uspostavljanju mirnog razdoblja u svijetu, u kojem će i Crkva ponovno ustati očišćena i obnovljena u svojim službenicima.“
U ožujku 2022. Viganò je objavio pismo pod nazivom „Deklaracija o rusko–ukrajinskoj krizi“. U tom pismu on podržava osnivanje „Međunarodnog pokreta rusofila” te pozdravlja osnivački kongres održan u Moskvi istog mjeseca. U svom pismu Viganò opisuje Rusiju kao „posljednju utvrdu civilizacije protiv barbarstva“ i navodi da Rusija okuplja narode koji pružaju otpor prema međunarodnim organizacijama poput NATO-a, Ujedinjenih naroda, Svjetske zdravstvene organizacije, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i raznih zaklada. On tvrdi da te organizacije imaju za cilj indoktrinaciju masa i manipulaciju informacijama kako bi destabilizirale zakonito izabrane vlade te prouzročile kaos, ratove i bijedu kao sredstvo vladanja. Viganò također promovira populističku prorusku viziju. U toj viziji vidi Putinov režim kao prijatelja kršćana diljem svijeta, uključujući one koji žive u zemljama čije vlade, prema njegovom uvjerenju, kontroliraju zli globalisti.
Izvještavanje o ratu u Ukrajini, prema tvrdnji Viganòovim tvrdnjama, predstavlja „grubo krivotvorenje od strane glavnih medija“, dok oni koji ne prihvaćaju njegove tvrdnje postaju žrtve „pranja mozga koje provode glavni svjetski mediji“. Viganò veliča Rusiju kao bedem protiv Antikrista i svjetionik kršćanskom svijetu. Čak naziva Moskvu „trećim Rimom“, konceptom popularnim među mnogim rusko-pravoslavnim vjernicima, sugerirajući da je Moskva vodeći kršćanski centar nakon pada Rima i Carigrada. Viganò podržava opravdanja predsjednika Vladimira Putina za napad na Ukrajinu, izražavajući zabrinutost zbog nedostatka objektivnog medijskog izvještavanja o navodnim neonacističkim grupama u Ukrajini, koje su napadale rusko govoreće Ukrajince u autonomnim istočnim regijama Donjecka i Luganska. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky, koji negira da je nacizam uzrok osmogodišnjeg sukoba na istoku njegove zemlje, a koji je počeo 2014. godine ulaskom ruske vojske, je, kaže Viganò, „prosječan“ glumac, koji je došao na vlast putem medija i koristi svoj položaj kako bi promovirao „LGBTQ ideologiju“. „Njegovi nastupi u ženskom odijelu savršeno su u skladu s LGBTQ ideologijom, koju njegovi europski sponzori smatraju neophodnim za reformatorski program, koji svaka zemlja treba prihvatiti, zajedno s rodnom ravnopravnošću, pobačajem i zelenom ekonomijom,” piše Viganò.
Vigano iznosi svoju teoriju zavjere: „Teoretičari ovog puča, poput Georgea Sorosa, Klausa Schwaba i Billa Gatesa, imaju svoja imena i lica. Oni koji smatraju Rusiju neprijateljem, tretiraju Europljane, Amerikance, Australce i Kanađane kao neprijatelje, progoneći ih i osiromašujući. Izaslanici Svjetskog ekonomskog foruma u zapadnim vladama mogu donositi zakone, na štetu vlastitih građana i držati svjetske lidere u šaci. Međutim, promjene režima koje su uspješne sprovedene u drugim zemljama zaustavljene su na granicama Rusije. S druge strane, izborna prijevara 2020. godine u Sjedinjenim Američkim Državama bila je neophodna kako bi se spriječila potvrda predsjednika Donalda Trumpa. Baš kao što su 2013. godine, duboka država i duboka Crkva uspjele prisiliti papu Benedikta XVI. da podnese ostavku i izaberu osobu koja odgovara Novom svjetskom poretku, isusovca Jorgea Marija Bergoglia.“
Rusija je pod Putinom posljednja obrana protiv „opasnih subverzivaca čiji je deklarirani cilj uspostava paklenog tiranina u kojem vladaju mržnja prema Bogu, kao i mržnja prema čovjeku koji je stvoren na Božju sliku, bolest, smrt, neznanje, siromaštvo, nasilje, sebičnost i korupcija“.
Ako nadbiskup Viganò doista vjeruje da papa Franjo propagira krivovjerja, idolopoklonstvo i otpadništvo, kao i „panteistički i agnostički neomodernizam“ onda je Kristovo obećanje Crkvi propalo ili Crkva, koju vodi papa Franjo, nije Kristova Crkva. Ako Viganò vjeruje da Krist nije ispunio svoje obećanje, tada se suprotstavlja Svetom pismu i učenju Prvog vatikanskog koncila. Ako vjeruje da Crkva koju vodi papa Franjo nije prava Kristova Crkva, onda je ili raskolnik ili sedevakantist ili oboje.
Zašto je uopće potrebno isticati žalostan slučaj Viganòa? Zbog velike nanesene štete katoličkoj vjeri, te zbog nereagiranja nekih biskupa i vjernika na Viganòvo ponašanje. Ponajprije zato što je, nemali broj američkih biskupa, nedvojbeno iskazivao povjerenje u njegov osobni integritet, iako je odmah bilo vidljivo da ne govori istinu. Izjavljivali su da su njegove tvrdnje i optužbe uvjerljive, što je to impliciralo kritiku i omalovažavanje prema papi Franji. Sada se, neki podržavatelji ranijih Viganòovih poruka pomalo udaljavaju od njega. Mnoge izjave biskupa tiho su skinute s biskupijskih web-stranica, ali bez isprika Papi ili izjava žaljenja zbog jamčenja za „integritet” neobuzdanog čudaka. Postoji određena ironija u tome da se jamči za nečiji integritet, ali onda se nema integritet da se prizna da je nečija prosudba bila pogrješna. Većinom se pokušava ignorirati, ali ne i osuđivati, Viganòove postupke, možda se nadajući da nitko neće primijetiti da je njihov bivši favorit sad izgubio razum. Ipak, neke su osobe promijenile svoje mišljenje i počele ga kritizirati. I u Hrvatskoj je bilo mnogo pojedinaca koji su po društvenim mrežama pretpostavljali Viganòa u odnosu na papu Franju. Uzrok tome je nepoznavanje i usko shvaćanje vjere. Oni koji stoje uz Svetog Oca i brinu o pravdi ne bi smjeli zaboraviti što se je sve zbivalo.
Kršćanska zajednica „Faithful America“, koja se trudi pretvoriti vjeru u djela za društvenu pravdu, objavila je izvrsnu peticiju u kojoj, između ostalog. poziva: „Kao vjernici katolici i ekumenski kršćani, pozivamo vas, biskupe, koji ste u prošlosti hvalili ili podržavali nadbiskupa Viganòa, da sada osudite njegov ekstremizam. Molimo vas da ujedinite Crkvu osuđujući njegove zle napade na demokraciju i papu Franju danas. Hvala vam“.
Peticija je izravno upućena konkretnoj ciljanoj skupini biskupa pri čemu je kardinal Raymond Burke na vrhu tog popisa.
Učinak štete, koju je počinio Viganò, ali i neki drugi visoki prelati, vjerojatno je trajan. Kad se kao zaključak da je papa Franjo užasan, heretičan, zao ili zlostavljački papa sustavno usađuje u nečiji um, iznimno je teško vratiti ga iz »ponora«. U tom pogledu Viganò nije bio usamljen.
Ukratko ispada: papa Franjo je pogriješio u „Laudato Si“, jer to je liberalna besmislica. Papa Franjo je pogriješio u sakramentalnoj disciplini koju je utvrdio u enciklici „Amoris Laetitia“, jer to je hereza. Papa Franjo je pogriješio u svojoj izmjeni „Katekizma“ o smrtnoj kazni, jer to nije smio učiniti. To je samo njegovo osobno mišljenje (koje je slučajno heretično). Papa Franjo je pogriješio kada je odlučio dodati sintagmu „ekološki grijeh” u „Katekizam“, jer takvo nešto ne postoji. Papa Franjo je pogriješio u svojim homilijama o umnožavanju kruhova. Papa Franjo je pogriješio kad je kršćane zamolio da evangeliziraju, a ne da vrše prozelitizam. Papa Franjo je pogriješio u svojim govorima uspoređujući Svetu obitelj s migrantima. Zapravo, papa Franjo je pogriješio svaki put kada je podučavao nešto o socijalnoj pravdi, pomaganju siromašnima ili bilo čemu što bi se moglo shvatiti kao politički liberalno. Papa Franjo je pogriješio svaki put kada je otvorio usta da poduči nešto o vjeri i moralu, ako pritom nije to povezivao s pobačajem, homoseksualnim ponašanjem ili bilo kojim temama unaprijed prihvatljivih od strane njegovih kritičara, koji zapravo zastupaju i brane suženi sadržaj vjere. A papa Franjo samo polazi od stajališta da su dvije najveće, ali jednakovrijedne zapovijedi, kako je Isus rekao: „Ljubi Boga ljubeći bližnjega svoga!“.
Sve to potiče na razmišljanje. Zar Crkva ne poučava, da Sveti Duh pruža svoju božansku pomoć Papi kada poučava, čak i kada to nije izraženo kao nezabludivo učenje, pa čak i kada su u pitanju disciplinska pitanja? Kako je moguće da Papa, kojem je dodijeljena božanska pomoć Svetog Duha u njegovom Običnom Magisteriju, čini pogrješke u svojim naučavanjima – ne samo jednom, ne dva puta, ne čak triput, već gotovo svaki put? Kako može čovjek imati toliku zaštitu od Svetog Duha, a opet kontinuirano činiti pogrješke? To se može opisati samo kao čudo samo po sebi. Ovo je nešto nečuveno u cijeloj povijesti Crkve. Nasuprot Papi, njegovi kritičari ne dobivaju božansku pomoć od Svetog Duha. I nikada ne govore s nezabludivošću. Možda bi katolici, uključujući tu i hrvatske katolike, trebali temeljito razmisliti prije nego što slijede takve kritičare umjesto da slijede Papu.
Protivnici pape Franje šire izuzetno opasno nesporazum tvrdeć da su sve papinske pouke, koje nisu definirane ex cathedra predmet rasprave. Na Općoj audijenciji 24. ožujka 1993. Papa Ivan Pavao II. je rekao: „Uz ovu nepogrešivost definicija ex cathedra, postoji karizma pomoći Duha Svetoga, dana Petru i njegovim nasljednicima kako ne bi pogriješili u stvarima vjere i morala i umjesto toga pružili dobro svjetlo kršćanskom narodu. Ova karizma nije ograničena samo na iznimne slučajeve, već obuhvaća u različitim stupnjevima cjelokupno vršenje učiteljstva. … Na taj način potiče kulturno i moralno obogaćivanje na svim razinama Crkve. Organizirajući ovaj rad konzultacija i proučavanja, on se pojavljuje kao Nasljednik “Stijene” na kojoj je Krist izgradio svoju Crkvu.“
U dokumentu „Donum veritas“ stoji: „Učiteljske odluke u pitanjima discipline, čak i ako nisu zajamčene karizmom nezabludivosti, nisu bez božanske pomoći i zahtijevaju odanost vjernih.”
Čak i pokvaren sat je točan dva puta dnevno. Treba li prihvatiti da Namjesnik Kristov, kojem Sveti Duh daje božansku pomoć, svaki put kad koristi svoje Učiteljstvo, ne može zadovoljiti tako nisku letvicu? Ako je to slučaj, kakav smisao ima imati Namjesnika Kristova uopće?
Postavlja se pitanje ima li kakvog smisla sada voditi proces protiv Carla Maria Viganòa nakon toliko vremena šutnje i nereagiranja. U jednom eseju iz 1990. godine isusovac otac Bergoglio je napisao: „Kada je osoba napadnuta na način koji se ne može razjasniti, tada je najbolji odgovor te osobe šutjeti. Istina će na kraju isplivati na površinu, jer navodna „slabost” koju ova osoba pokazuje neizbježno ohrabruje Đavla, koji će se tada očitovati, otkrivajući zle motivacije koje je do tada skrivao.”
Viganò smatra optužbe protiv sebe „razlogom za čast”: „Vjerujem da sama formulacija optužbi potvrđuje teze koje sam iznosio iznova i iznova u svojim govorima. Nije slučajno da optužba protiv mene uključuje dovođenje u pitanje legitimnosti Jorgea Maria Bergoglija i odbacivanje Drugog vatikanskog koncila: Koncil predstavlja ideološki, teološki, moralni i liturgijski rak kojemu je Bergoglijeva ‘sinodalna crkva’ nužna metastaza”.
Viganòva reakcija je kopija one nadbiskupa Marcela Lefebvrea, na kojeg se eksplicitno poziva: „Prije pedeset godina, u toj istoj Palači Svetog Ureda, nadbiskup Marcel Lefebvre bio je pozvan i optužen za raskol zbog odbacivanja Drugog vatikanskog koncila. Njegova obrana je moja, njegove riječi su moje, njegovi argumenti su moji, pred kojima ga Rimske vlasti nisu mogle osuditi za herezu, te su morale čekati da posveti biskupe kako bi imale izgovor da ga proglase raskolnikom i povuku njegovu ekskomunikaciju kada je već bio mrtav”.
Carla Maria Viganòa sada treba ostaviti na miru. Mnoga njegova stajališta nalazila su plodno tlo zbog uskog laičkog shvaćanja vjere, ali i zbog nepoznavanja punine katoličke vjere. U svemu tome žalosno je što su šutnja, ili čak povlađivanje, njegovih monstruoznih optužbi dominirali u značajnom dijelu svjetskih katoličkih medija. U Hrvatskoj papa Franjo, osim na nekoliko minornih portala, uglavnom nije bio napadan, ali nije bio niti dovoljno branjen (fratellanza.net).