Imamo li, konačno, hrabrosti biti ljudi?
Ruka djevojčice još uvijek je oko tatina vrata.
Ruka djevojčice još uvijek je oko tatina vrata.
Milosrdni Samarijanac u vrijeme zatvorenih luka i blindiranih granica. Ovaj lik stoljećima je poslužio kao upozorenje svima onima koji su se ukopali u rovove formalno ispravne vjere, a da sami nisu bili u stanju približiti se onima koji su u potrebi. A danas?
U broju 129 dokumenta stoji: “Identificirati vrstu ministerijalne službe koja može biti dodjeljena ženama, uzimajući u obzir središnju ulogu koju one danas imaju u Crkvi Amazonije”
Pacijenti su brojni, a embargo SAD-a i EU-e prisiljava ih da dugo čekaju na dijagnostičke testove.
Reportaža iz Damaska. “Donijeli smo odluku ostati u Siriji i boriti se Jean Vanierovim oružjem: ljubavlju, nježnošću i prijateljstvom”
Parafrazirajući ga, možemo reći kako nas Rimski biskup poziva da ne povisujemo ograde, nego da produžimo stolove.
Uvijek postoji “napast graditi ‘gnijezda’”, to jest, “okupljati se samo oko vlastite grupe, prema vlastitim preferencijama, slični sa sličnima, alergični na bilo kakvu kontaminaciju. A od gnijezda do sekte korak je kratak, čak i unutar Crkve.
Svećenik – čovjek milosrđa i suosjećanja, blizak svom narodu i sluga svih.
“Naučila sam mnoge stvari, no ovo ću pamtiti cijelog života: pripadnost određenoj vjeri, bilo da je riječ o kršćanstvu ili islamu, znači biti čovjek”.
Antonio SPADARO – Marcelo FIGUEROA: Okretanjem fundamentalizmu razvija se jedan čudan oblik iznenađujućeg ekumenizma između protestantskih fundamentalista i katoličkih integrista, objedinjenih istom željom za izravnim vjerskim utjecajem u političkoj sferi. Riječ “ekumenizam” pretvara se u paradoks, u “ekumenizam mržnje”.