Godine 1961. papa Ivan XXIII. objavio je encikliku Mater et Magistra (Majka i Učiteljica), podnaslovljenu „O kršćanstvu i socijalnom napretku”. Bila je to sedamdeseta obljetnica enciklike Rerum novarum pape Lava XIII., ali i hrabar korak naprijed – ‘Papa Dobri’ nije samo ponavljao prošlost, nego je pokušao objasniti nove društvene promjene poslijeratnog svijeta.
Kritika Donalda Trumpa na račun pape Lava XIV. i dalje izaziva burne reakcije. Teolog Massimo Faggioli u tom događaju vidi početak kraja Trumpove politike. Lav je, kaže, američkog predsjednika izvukao iz ravnoteže.
„Ako se ne prizna transcendentna istina, tada trijumfira sila vlasti, te svatko nastoji koristiti do kraja sredstva kojima raspolaže da bi nametnuo vlastiti interes ili vlastito mišljenje bez obzira na prava drugih.“ (CA, 44)
U svojim korizmenim razmatranjima u Vatikanu, propovjednik Papinskog doma Roberto Pasolini ponovno iščitava Knjigu Postanka kako bi rasvijetlio unutarnje mehanizme nasilja, u ovo vrijeme kada Bliski istok gori u plamenu.
„Ubrzani tehnološki razvoj koji ovdje razmatramo, a koji najviše pogoduje već onima s velikom moći, nalaže nam da skrenemo pogled prema najsiromašnijima. Ako taj razvoj, zajedno s pratećim ideologijama, nosi ozbiljne rizike – kao što je već istaknuto – ti će rizici biti još veći za najslabije i najranjivije, odnosno za one koji su marginalizirani jer nisu korisni interesima moćnijih.“ – Quo vadis, humanitas (§164)
Deset godina nakon objave, postsinodalna apostolska pobudnica pape Franje Amoris Laetitia (8. travnja 2016.) još uvijek uzburkava teološke vode – i to nije slučajno. Nastala kao plod dugog sinodalnog procesa kroz dvije Sinode o obitelji (2014. i 2015.), ova iznimna papinska isprava nije tek još jedan crkveni dokument o braku: ona je smjela pastoralna vizija koja odbija zatvoriti oči pred složenošću stvarnog ljudskog života. Njezina desetogodišnja obljetnica, koju obilježavamo ovog ožujka, prigoda je za ozbiljan teološki i pastoralni osvrt.
„Rat je uvijek poraz čovječanstva.“ – papa Ivan Pavao II. Rat, bez obzira na okolnosti, uvijek stavlja na kušnju temeljne ljudske vrijednosti: dostojanstvo osobe, zaštita nevine djece i odgovornost onih koji rukuju oružjem. Nijedno ratno djelovanje ne govori o tim vrijednostima rječitije od napada na školu – mjesta koje u svim kulturama simbolizira nadu, rast i budućnost.
Sveti papa Ivan XXIII. je u enciklici Pacem in terris (Mir u svijetu, 1963.) naglasio da suvremeni svijet zahtijeva koordinirane globalne strukture jer „opće dobro ima svjetske razmjere … pa stoga zahtijeva javnu vlast koja ima univerzalnu nadležnost.”
Pitanje suvremenog navještaja vjere nalazi se u središtu teoloških rasprava o identitetu i poslanju Crkve u 21. stoljeću. Društveni kontekst obilježen je dubokim promjenama: digitalnom transformacijom, pluralizmom, krizom povjerenja u institucije, individualizacijom te globalnim izazovima poput migracija, ekološke krize i rastućih nejednakosti. U takvom okruženju tradicionalni modeli evangelizacije pokazuju ograničenu učinkovitost, što iziskuje novu teološku refleksiju o naravi i metodama navještaja.
Medijsko izvješće iz Madrida navodi da je papa Lav XIV. na susretu sa španjolskim biskupima bio vrlo izravan, osobito u pogledu rastućeg utjecaja desnih ideologija