“Možete li zamisliti da mi liječnik propisuje lijekove samo da mogu zaspati noću?! U zadnjoj ‘igri’ moja sestra je bila toliko umorna da se, kad nas je policajac ulovio, bacila oko njegove noge i preklinjala da nas ne deportiraju. Ali jesu”, kaže Raybod Kathi, a na pitanje jesu li ikada dobili priliku tražiti azil, odgovara: “Da, mi bismo govorili: ‘Hoćemo azil.’ Neki od njih bi rekli: ‘U redu’, a onda bi pozvali policijski kombi i odvezli nas negdje u Bosnu gdje ne znate gdje ste.” Vidno traumatizirani, svo troje prepričavaju što znači živjeti po šumama i hodati danima u potrazi za naseljenim mjestom.