Prošle godine na Pedesetnicu, tadašnji biskup Oranske biskupije Jean-Paul Vesco, a današnji njen apostolski upravitelj i nadbiskup metropolit Alžira, napisao je pastoralno pismo pod nazivom Construire la fraternité (Graditi bratstvo). Pismo započinje s “Draga braćo i sestre u Oranskoj biskupiji i drugdje, kršćani, muslimani i drugi…”, a potpisuje ga kao “brat Jean-Paul”. U četiri dijela, donosimo cjelovito pastoralno pismo, koje je na hrvatski jezik prevela Isusova mala sestra Vesna Zovkić. Prvi dio, koji je ujedno i prvo poglavlje, nosi naslov Franjin put bratstva.
Uvod
Dana 4. veljače 2019. godine, prateći televizijski prijenos susreta pape Franje i Velikog imama sveučilišta al-Azhar, primijetio sam na njihovim licima ono isto svjetlo koje je jednog zimskog sunčanog dana u Oranu, 8. prosinca 2018. obasjavalo sve sudionike skupa, kršćane i muslimane, za vrijeme beatifikacije monsinjora Pierra Claveria i njegovih osamnaest suputnika i suputnica mučenika. Postajem svjestan važnosti ovog simboličkog čina i ovog poziva kojeg su dva visoka vjerska službenika uputila svijetu u ime ljudskog bratstva.
Posjet Svetog oca Maroku, nekoliko tjedana kasnije, potvrđuje me u uvjerenju da je zapuhao novi vjetar koji ne može mimoići ni našu Crkvu. Potom je uslijedio duži period promišljanja i artikuliranja. Papa je i dalje umnažao snažne riječi i geste koje sačinjavaju istinski corpus bratstva na djelu.
Ovim pismom želio bih:
• Uzeti vremena da zajedno s vama idem ovim putem bratstva kojeg papa Franjo zacrtava svakim novim susretom;
• Malo dublje ući u razumijevanje ovog bratstva koje vuče korijen iz iskonske dubine života i vodi do vrhunca vjere;
• Sagledati život naše Crkve kroz prizmu ovog bratstva koje se daje poput ispružene ruke;
• Predstaviti projekt: Izgradnja bratstva koji ocrtava služenje naše Crkve tijekom idućih godina.
Uvjeren sam da se u bratstvu, zbog kojega se Bogu možemo obraćati govoreći mu Oče naš, nalazi ključ teološkog čitanja od velike važnosti za život naše Crkve. Ono nam govori o važnosti naših susreta: svakim novim susretom doprinosimo izgradnji bratstva.
Franjin put bratstva
U zrakoplovu kojim se vraćao iz Iraka, nakon možda najznakovitijeg putovanja svojega pontifikata, papa Franjo otvoreno odgovara na pitanja novinara:
Vrlo često treba preuzeti rizik kako bi se napravio korak u smjeru bratstva. Znate da ima kritika, govori se da Papa nema hrabrosti, da je nepromišljen, da poduzima korake u suprotnosti s katoličkim naukom, da je na korak od hereze. To je rizik. Ali to su odluke koje se uvijek donose u molitvi, u dijalogu, nakon savjetovanja. Ovo je promišljanje, nije hir. To je isto tako smjer koji poučava i Drugi vatikanski sabor[1].
Ove riječi pape Franje djelovale su na mene poput strujnog udara, toliko su slične onome što ponekad čujemo o našoj Crkvi u Alžiru. Dakle i sâm Papa izložen je istim propitivanjima, postavlja si ona ista pitanja koja u dubini srca nosimo i mi, kao pojedinci i kao zajednica. Nije to onaj pogled sa strane koji, kolikogod dobronamjeran, na navještaj evanđelja na ovaj način gleda s izvjesnim omalovažavanjem, opravdavajući ga specifičnim lokalnim kontekstom.
1.1 Zašto?
Budući da je prisutna u islamskom svijetu, naša Crkva se ne može zadovoljiti samo pitanjem kako živjeti tu prisutnost, nego joj se neprestano postavlja ovo pitanje, koje i ona sama sebi postavlja, zašto smo tu. Zašto je Crkva prisutna ovdje, u ovoj zemlji u kojoj kršćana gotovo da i nema? Kada ga postavljaju kršćani izvana, ovo pitanje ponekad ima prizvuk prigovora da smo mlaki i nedovoljno hrabri, a kada ga postavljaju muslimani, dobiva prizvuk prikrivenog prozelitizma.
Pitanje zašto smo prisutni protresa nas na jedan drugačiji i još poticajniji način od pitanja kako. Neprestano traganje za smislom prisutnosti Crkve u islamskom svijetu u kojem nema drevne kršćanske zajednice, čak ni sasvim manjinske kao u zemljama Bliskog istoka, već desetljećima potiče teološku kreativnost koja uvelike nadilazi veličinu naše Crkve.
Možemo spomenuti tekstove koje je objavila CERNA[2]
• Kršćani u Magrebu: smisao naših susreta (Chrétiens au Maghreb: le sens de nos rencontres, 1979);
• Poziv kojeg Bog upućuje svojoj Crkvi u Magrebu (L’appel que Dieu adresse à son Église au Maghreb, 1990);
• Crkve u Magrebu u 2000. godini (Les Églises du Maghreb en l’an 2000);
• Sluge nade (Serviteurs de l’espérance, 2014).
Možemo dodati osvrte i dokumente dviju međubiskupijskih susreta, sličnih sinodi, iz 2004. i 2014. godine, kao i seminara za svećenike koji desetljećima daju ritam životu naše Crkve. I dakako, teološki doprinos koji su dali kardinal Duval, Henri Teissier, Pierre Claverie, Christian de Chergé i njegov brat Christophe Lebreton, da spomenem samo neke od njih.
Sva ova promišljanja govore o kršćanskoj prisutnosti u skladu s trenutim okolnostima. Radi se o istoj Crkvi u Magrebu koja osjeća potrebu da smisao svoje prisutnosti neprestano tumači samoj sebi novim riječima: Crkva susreta, Crkva kao dio građanskog društva, sluge nade…
I gle, odjednom jedan Papa kao da nam se pridružuje na ovom teološkom putu izvan utabanih staza, na periferiji Crkve, Papa koji tu periferiju stavlja u središte svojeg pontifikata. Taj put ima svoje ime: bratstvo.
1.2 Počeci
Ivan Pavao II potrudio se da dvaput posjeti naše krajeve, Maroko 1985. i Tunis 1996. Ova oba putovanja, koja se dobro pamte, pokazala su njegovo zanimanje za život naše Crkve. A između ova dva putovanja, susret u Assizu 27. listopada 1986. koji će postati temelj međureligijskog dijaloga u duhu bratstva i u poštivanju različitih izričaja vjere.
Iako biskupi za vrijeme posjeta ad limina često moraju odgovarati na pitanja koliko (koliko bogoslova? kolikosvećenika? koliko kršćana? koliko krštenja?), Ivan Pavao II, primajući ih za svoj stol, rekao im je: Vi zapravo živite ono što Koncil kaže o Crkvi. Ona je sakrament, to znači znak, a od znaka se ne traži da bude mnogobrojan. Ivan Pavao II dobro je razumio da broj obraćenja na kršćanstvo nije najbolji pokazatelj po kojem se procjenjuje plodnost naše prisutnosti.
Benedikt XVI, u prvoj enciklici svojega pontifikata Deus Caritas est, postavlja dimenziju služenja sveopće Crkve na njezino pravo mjesto koje se razlikuje od socijalne službe na koju bi se ova bitna dimenzija našeg svjedočenja olako mogla svesti:
Suštinska narav Crkve izražava se ovim trostrukim poslanjem: naviještanjem Riječi Božje (kerygma-martyria), slavljenjem sakramenata (leitourgia), služenjem iz ljubavi (diakonia). To su tri međusobno povezane zadaće koje se ne mogu razdvajati. Caritas, ljubav, nije za Crkvu neka vrsta socijalne službe koju bi se moglo prepustiti i drugima, ona pripada njezinoj naravi, ona je izraz njezine najdublje biti koje se ne može odreći.[3]
Franjo slijedi ovu dinamiku svojih prethodnika, ali joj daje neviđeni zamah, do te mjere da možemo govoriti o jedinstvenom trenutku, prekretnici, o istinskom kairosu u životu sveopće Crkve, osobito naše.
1.3 Franjo, kaïros u životu naše Crkve
U katedrali u Rabatu 31. ožujka 2019. slušao sam Franjino obraćanje kleru i članovima instituta posvećenog života. Jasno je da se Sveti Otac obraća doista nama, da je shvatio što živimo i što želimo živjeti:
Dragi prijatelji, to znači da naše poslanje krštenika, svećenika, posvećenih osoba nije određeno brojem ili prostorom kojeg mi zauzimamo, nego sposobnošću da unosimo promjene i da ih potičemo; da se divimo i da budemo sućutni; načinom na koji mi kao Isusovi učenici živimo među onima s kojima dijelimo, svakodnevnicu, radosti, žalosti, patnje i nade.[4]
Ne samo da se papa Franjo obraća nama, nego nam se obraća u prvom licu množine. U ovo mi, u kojem se tako dobro prepoznajemo, on uključuje i sebe, a preko sebe i sveopću Crkvu. I odjednom izgleda očito da više ne postoji, ako se tako može reći, s jedne strane velika, sveopća Crkva i njezin san o novoj evangelizaciji, i s druge strane naša Crkva u Magrebu koja se prilično ljubomorno drži svoje specifičnosti. Na ovom putovanju bilo je toliko snažnih poruka, a u Oran sam se vratio s ovim mi koje ima doista poseban odjek.
Od brojnih simboličkih gesta i govora pape Franje na temu bratstva, želio bih izdvojiti ove tri značajke: za Franju bratstvo je put, hitna potreba i ono zahtjeva odvažnost.
Bratstvo je put
Gledajući s višegodišnje distance, iznenađuje činjenica da je izraz put bratstva bila jedna od prvih riječi koju je izgovorio kardinal Bergoglio, postajući papa Franjo, uvečer 13. ožujka 2013. godine, na balkonu bazilike Svetog Petra:
A sada, krenimo na put: biskup i narod. Na put Rimske crkve koja u ljubavi predsjeda svim Crkvama. Putem bratstva, ljubavi, uzajamnog povjerenja. Molimo jedni za druge. Molimo za cijeli svijet kako bi među svima zavladalo veliko bratstvo. Želio bih da ovaj put koji danas započinjemo i na kojem će mi pomagati moj vikar, ovdje prisutni Kardinal, bude plodonosan u evangelizaciji ovog prekrasnog Grada![5]
Nitko još ni ne sluti iznenađujući zaokret na tom putu, tako veliku pažnju usmjerenu na islam s kojim je Argentinac Jorge Bergoglio imao vrlo malo dodira. Ali je imao iskustvo bratstva koje je jače od vjerskih razlika, štoviše, koje je obogaćeno razlikama, kroz prijateljstvo s rabinom Abrahamom Skorka, ravnateljem latinskoameričke rabinske bogoslovije.
Ni sam papa Franjo nije znao kako će izgledati taj put. On se oblikuje kroz susrete. Zacjelo da mnogo toga duguje bratskom prijateljstvu koje ga veže s Velikim imamom al-Azhara i koje će biti neposredni povod za Dokument o ljudskom bratstvu koji je potpisan 4. veljače 2019. u Abu Dhabiju. To je pojasnio na povratku iz Iraka, kada ga je novinar upitao je li susret s Velikim ayatollahom al-Sistanijem bio zamišljen kao pandan u šijitskom svijetu onoga što se dogodilo u sunitskom:
Dokument iz Abu Dhabija od 4. velječe 2019. bio je pripreman s Velikim imamom u tajnosti, tijekom šest mjeseci, u molitvi, promišljanju i dorađivanju teksta. To je bila, može zvučati malo pretenciozno, prva etapa ovoga što ste pitali. A ovo je bila, moglo bi se reći, druga etapa (susret s Velikim ayatollahom Sistanijem), a ubuduće bit će i drugih. Put bratstva je važan. Dokument iz Abu Dhabija pobudio je u meni ozbiljnu brigu za bratstvo i potom je izašla enciklika Fratelli tutti. Treba proučavati oba dokumenta jer idu u istom smijeru, putem bratstva.[6]
Ovaj put bratstva nije nikakva unaprijed izgrađena, studiozno predviđena strategija. To je plod susreta. Stoga je povezan i s našim osobnim i sa crkvenim iskustvom. Naša Crkva može se zvati Crkva susreta zato što je prije toga bila Crkva koja živi susrete.
Ako je bratstvo put, znači da nema završetka. Iz iskustva znamo da ništa nije stečeno jednom zauvijek, ali to ne znači da dio puta nismo već prešli. Nakon nevjerojatno lijepih bratskih trenutaka tijekom proslave beatifikacije (alžirskih mučenika, op. prev.), mogli smo pomisliti da u našim osobnim i institucionalnim odnosima više ništa neće biti isto. No, nije bilo baš tako, život se vratio u kolotečinu… Je li to bio golemi korak ili korak mrava? Nebitno, sve ovisi iz kojeg se kuta gleda.
Franjo je rekao da u Irak ide kao hodočasnik i pokornik. Time je put bratstva uzdignut na razinu hodočašća. Ukazuje na njegovu dimenziju svetosti i na duhovnu prirodu plodova koji se mogu očekivati.
Bratstvo je najhitnija potreba
Deklaracija iz Abu Dhabija je inicijativa apsolutno bez presedana. Dva vjernika koje veže prijateljstvo i koji su kao istaknute duhovne vođe svjesni svoje odgovornosti, zajedno šalju apel za ljudsko bratstvo, kao što se šalje krik za uzbunu. Moramo pod hitno pogledati stvarnosti u lice, osuditi nepravdu i ugnjetavanje u svakom obliku, uključujući i ekonomsko ugnjetavanje kao i nasilje koje se čini u Božje ime. Obojica izjavljuju da žele usvojiti kulturu dijaloga kao put, zajedničku suradnju kao način ophođenja, uzajamno poznavanje kao metodu i kriterij.[7]
Mi – koji vjerujemo u Boga, u konačni susret s njim i u njegov Sud – polazeći od naše vjerničke i moralne odgovornosti, ovim Dokumentom tražimo od nas samih i od svjetskih lidera, od čimbenika međunarodne politike i svjetskog gospodarstva, da se ozbiljno založe u širenju kulture tolerancije, suživota i mira; da interveniraju, što prije, kako bi zaustavili prolijevanje nevine krvi, okončali ratove, sukobe, uništavanje okoliša, kulturni i moralni pad kojeg svijet danas proživljava.[8]
Dvije godine kasnije, povodom prvog međunarodnog dana bratstva, papa Franjo iznova govori o bratstvu kao najhitnijoj potrebi, novoj granici današnjeg čovječanstva:
Hvala svima koji polažete svoje nade u bratstvo jer bratstvo je nova granica današnjeg čovječanstva. Ili ćemo biti braća ili ćemo se uzajamno uništiti. Danas više nema vremena za ravnodušnost. Ne možemo tek tako dignuti ruke i odmaknuti se iz nehaja ili zato što nas to ne zanima. Ili ćemo biti braća – dopustite da ponovim – ili sve propada. To je granica. Granica na kojoj trebamo graditi; to je izazov našeg stoljeća, izazov našeg vremena.[9]
Encikliku Fratelli tutti isto tako treba čitati kao tumačenje ove žurne potrebe za izgradnjom bratstva kojeg je prigrlio papa Franjo. Sanjajmo kao oni koji pripadaju jedinom i istom čovječanstvu, kao putnici koji imaju isto ljudsko tijelo, kao djeca ove iste zemlje koja nam svima daje utočište, svatko sa bogatstvom svoje vjere ili uvjerenja, svatko sa svojim vlastitim glasom, kao braća.[10]
Bile bi to lijepe, pomalo konvencionalne i bezbojne riječi da ih nije izgovorio jedan papa, čuvar pologa katoličke vjere. U vapaju za bratstvom na koje poziva papa Franjo, nije moguće odvojiti poruku od osobe koja ju izgovara. Da bi ovo mogao reći, da li se trebao odreći navještaja evanđelja i važnosti obraćenja? Očito je da Veliki imam al-Azhara niti on sâm, nisu išli za tim da jedan drugoga obrate na svoju vjeru. Oni se međusobno prepoznaju kao istinski vjernici i ovo priznavanje temelj je njihovog prijateljstva i njihovog zalaganja, rame uz rame, za izgradnju bratstva. Tako prirodno zauzimaju ovakav stav, da skoro zaboravljamo njegov revolucionarni karakter koji skupo košta obojicu. A nije baš da Franji nedostaje smjelosti.
Bratstvo je odvažnost
Bratstvo daje prekrasnu sliku Franjine teološke i ljudske odvažnosti koje idu zajedno. On u ničemu ne odstupa od istine sadržane u doktrini i pologu vjere. Jednostavno, na prvom mjestu je ljudska osoba koja sa svojom istinom i svojom složenošću ne može biti svedena na doktrinu, koliko god svetu. Bilo bi pogrešno optuživati ga za relativizam zato što pripadnost istoj vjeri ne stavlja kao preduvjet svakog istinskog susreta, pa ni onog duhovnog.
Ovo iskustvo duhovnog susreta s jednim istinskim vjernikom druge religije, Sveti Otac je doživio i s Velikim Ajatolahom Sistanijem. O tome kaže: Osjetio sam potrebu da idem na ovo hodočašće vjere i pokore i u posjetu jednom velikom, mudrom čovjeku Božjem. To se primjećuje čim ga čujete. Za vrijeme susreta bio je pun poštovanja. Osjetio sam se vrlo počašćenim. Kad smo se na odlasku pozdravljali, on koji se inače nikada ne ustaje, taj ponizni, mudri čovjek, ustao se dva puta da me pozdravi. Ovaj susret bio je tako blagotvoran za moju dušu. On je jedno svjetlo, a takvih mudraca ima posvuda zato što je Božja mudrost raširena po čitavom svijetu.[11]
Vjerujem da smo svi imali jedno iskustvo duhovnog susreta s vjernikom druge religije, dovoljno izuzetno da nas prodrma do dna duše, susret u kojem smo ga prepoznali kako istinskog vjernika, a i mi sami bili prepoznati kao takvi. Kako je lijepo sudjelovati u ovom papinmo iskustvu koje je temelj našeg crkvenog života u Alžiru. Slike koje smo gledali učinile su ovo zajedništvo srca opipljivim.
Sveti Otac nastavlja: Isto se događa i sa svecima koji nisu samo na oltaru. To se događa svaki dan, ja ih zovem sveci pored nas, muškarci i žene koji svoju vjeru žive dosljedno, koja god to vjera bila. Oni koji ljudske vrednote žive dosljedno, koji bratstvo žive dosljedno. Mislim da bismo trebali otkriti te ljude, govoriti o njima, jer takvih primjera ima puno.[12]
Što znači ova riječ isto? Da li Sveti Otac kaže da možemo službeno priznati svece u islamu? U svakom slučaju, ovi sveci (i svetice!) pored nas, svi mi ih poznajemo, a među njima su i oni (one) muslimanske vjeroispovijesti. Ovi muškarci i žene koji radi svoje vjere čine dobro, koji se kao građani, bez ikakve koristi, zalažu u civilnom društvu, koji se bore da njihove obitelji (pre)žive dostojanstveno, koji se hrabro nose s teškim hendikepom svojega djeteta, koji u trenucima bolesti žive izvanredno veliku krepost nade.
Slušajući kako papa Franjo govori o svojem susretu s Velikim Ajatolahom Sistanijem, sjetio sam se pitanja koja smo si postavljali pripremajući beatifikaciju: koje mjesto dati Muhammedu Bouchikhi, mladiću muslimanu koji je ubijen zajedno s Pierrom Claveriem? Može li njegova slika stajati među slikama blaženika koje će za vrijeme biti izložene na panou, onako kako stoji na ikoni (prema inspiraciji njenog autora)? Nismo se osjećali ovlaštenima učiniti tako nešto, ali njegovo ime napisali smo u boji, pokraj imena Pierra Claveriea i devetnaetorice blaženika. Simbol dubokog značenja. Kako je lijepo kada s drugima možemo podijeliti i ono najveće i najljepše od našeg iskustva Crkve u islamskom svijetu, a ne samo primati iskaze razumijevanje za ono što je teško.
Susret Svetog Oca sa Velikim Ajatolahom Sistanijem kao i sa Velikim imamom al-Azhara podsjeća nas da nije moguće govoriti o bratstvu ako se ne živi konkreno iskustvo bratskih odnosa koji čine okosnicu bratstva. Dakle, bratstvo se može živjeti i bez riječi. Pa ipak, o ovim iskustvima treba i govoriti. Na što mislimo kad kažemo bratstvo?
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (Fratellanza.net)
[1] Apostolsko putovanje pape Franje u Irak – Konferencija za novinare Svetog Oca u zrakoplovu na povratku, 8.ožujka 2021.
[2] Biskupska konferencija zemalja Sjeverne Afrike (Conférence Episcopale de la Région Nord de l’Afrique)
[3] Eciklika pape Benedikta XVI Deus Caritas est, br.25
[4] Apostolsko putovanje pape Franje u Marok – Susret sa svećenicima, redovnicima, posvećenim osobama i sa članovima Ekumenskog vijeća Crkava, katedrala u Rabatu, 31.ožujak 2019.
[5] Apostolski blagoslov « Urbi et orbi » – Prvo obraćanje pape Franje, Vatikan, 13.ožujak 2013.
[6] Apostolsko putovanje pape Franje u Irak – Konferencija Svetog Oca za novinare u avionu, na povratku, 8.ožujka 2021.
[7] Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život kojeg su potpisali Papa Franjo i Veliki imam al-Azhara Ahmad al-Tayyib 4.veljače 2019.
[8] Isto
[9] Prvi Međunarodni dan ljudskog bratstva – Poruka pape Franje, 4. Veljače 2021.
[10] Enciklika pape Franje Fratelli tutti, br. 8
[11] Apostolsko putovanje pape Franje u Irak – Konferencija za novinare u avionu, na povratku, 8. ožujka 2021.
[12] Isto
Nastavak teksta: Što kažemo kada kažemo bratstvo?