Prošle godine na Pedesetnicu, tadašnji biskup Oranske biskupije Jean-Paul Vesco, a današnji njen apostolski upravitelj i nadbiskup metropolit Alžira, napisao je pastoralno pismo pod nazivom Construire la fraternité (Graditi bratstvo). Pismo započinje s “Draga braćo i sestre u Oranskoj biskupiji i drugdje, kršćani, muslimani i drugi…”, a potpisuje ga kao “brat Jean-Paul”. U četiri dijela, donosimo cjelovito pastoralno pismo, koje je na hrvatski jezik prevela Isusova mala sestra Vesna Zovkić. Prvi dio, koji je ujedno i prvo poglavlje, nosi naslov Franjin put bratstva. Drugo poglavlje naslovljeno je: Što kažemo kada kažemo bratstvo? U nastavku treće poglavlje pod naslovom: Smjernice za sagledavanje života naše Crkve.
Smjernice za sagledavanje života naše Crkve
3.1 Bratska Crkva
Naša Crkva je bratska Crkva. Iako mi iznutra često vidimo i njezino naličje, njezine probleme i različite nesuglasice, bratska Crkva je slika koju ostavljamo na van i koja ne samo da odgovara stvarnosti, nego je i sastavni dio našega svjedočenja. Po ovom će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni za druge.[1]
U zajednicama posvećenog života
Ovo bratstvo živimo u zajednicama posvećenog života. Takav oblik zajedničkog života u svijetu je i inače znak osporavan, a pogotovo u islamskom svijetu koji ga uopće ne poznaje. Njegov značaj je tim veći. Kako objasniti da je važno to što u Tijaretu četiri muškarca žive kao braća, u zajedništvu dobara, molitvi i pružanju gostoprimstva, iako bi za služenje malobrojnoj kršćanskoj zajednici studenata bio dovoljan samo jedan svećenik? Ovaj posvećeni život u zajednici je težak i ponekad sa sobom nosi istinsko trpljenje, osobito radi toga što su naše zajednice uglavnom male. Neka ova poteškoća ne stvara u nama pretjerani osjećaj krivnje, neka bude shvaćena kao dio našeg specifičnog svjedočanstva. Dobro je da u konkretnom životu možemo pokazati da nismo anđeli, da ideal koji nas nadilazi nosimo u glinenim posudama.
U našim župnim zajednicama
Ovo bratstvo živimo i u našim župnim zajednicama. One su brojčano vrlo skromne tako da nijedan svećenik ne posvećuje sve svoje vrijeme za služenje kršćanskoj zajednici. To nam daje mogućnost za bratskije odnose i više suodgovornosti koja previše ne mari za razliku klerici–laici. Zasigurno da na ovom putu suodgovornosti možemo ići još dalje, osobito što se tiče tumačenja Božje Riječi.
Ovakvu jednostavnost naših međusobnih odnosa itekako zapažaju studenti s kojima živimo u vrlo bratskim odnosima koji umanjuju razlike u statusu. Mnogi nam kažu da prije dolaska u Alžir nisu nikada imali iskustvo bliske suradnje sa svojim župnikom, a još manje sa svojim biskupom. Taj bratski odnos potvrđuje i zalaganje pojedinih studenata koji postaju okosnica naših župnih zajednica. Teško nam pada kada dođe vrijeme njihovog odlaska iz Alžira jer odlaze braća i sestre koji su nam postali prijatelji. Ova bliskost koju živimo u međusobnom poštovanju, nije nikakva zapreka za pastoralno praćenje ovih mladih ljudi, naprotiv, to je izvrsna prilika za njih i za nas.
S našom braćom i sestrama u migraciji
Ovo bratstvo živimo s našom braćom i sestrama u migraciji koje, između ostalog, posjećujemo i u zatvorima. Ovi odnosi nas propituju. Pomažu nam da iz jedne vrste fraternalizma dođemo do istinskog bratskog odnosa. A to zahtjeva da se oslobodimo osjećaja nadmoćnosti onoga koji pomaže kako bismo ušli u što uzajamniji odnos. Meni pritom pomaže istinsko divljenje koje osjećam prema pojedinim osobama, a naročito svijest da je on (ona) mogao biti na mojem mjestu, a ja na njihovom. Čini mi se da sam to naslutio u životu oca Thierrya Beckera. Što ga je snaga više napuštala, čini mi se da se osjećao sve bliži svojoj braći i sestrama migrantima, do te mjere da mi je jednom, nakon loše prospavane noći u bolnici, rekao da je zazivao pomoć jednog mladog migranta kojeg je pratio u njegovoj smrtnoj agoniji i da je u toj tjekobnoj noći osjetio njegov molitveni zagovor.
Sa stanovnicima ove zemlje
Bratstvo živimo i sa stanovnicima ove zemlje. Od alžirkse neovisnosti, poziv naše Crkve je da kao kršćani i kao Crkva, živimo u bratskim odnosima s pripadnicima muslimanske vjere. Bratstvo koje pruža ruku iznad vjerskih predrasuda i povijesnih rana nije nešto što se podrazumijeva samo po sebi, a upravo zato i jest tako dragocjeno. Naše ustanove, centri za različite aktivnosti i za odgoj, naše biblioteke, ove platforme susreta, kako ih je nazivao Pierre Claverie, one su sredstva koja služe tom bratstvu koje je njihov krajnji cilj, daleko više od same usluge koju daju, koliko god bila vrijedna. Naše inicijative imaju dva cilja: pružiti korisnu uslugu, dati dragocjen znak.
Ova bratska veza sa alžirskim društvom bila je nešto sasvim očito za naše prethodnike koji su izabrali Alžir zbog njega samoga, zbog njihove osobne prošlosti. Danas je situacija drugačija zato što pripadnici naše Crkve dolaze s različitih strana svijeta. Ova činjenica ne bi nas smjela voditi do relativizacije posebnog zvanja naše Crkve, naprotiv, trebala bi ga valorizirati. Činjenica je da nećemo dugo izdržati u Alžiru, ukoliko nismo poneseni ovim izabranim bratstvom prema narodu kojega možda nismo sami izabrali.
Prije dvadesetak godina, kada su počeli dolaziti studenti i osobe u migraciji, postojala je bojazan da će se pastoral više usredotočiti na kršćansku zajednicu, a na uštrb odnosa sa alžirskim svijetom. Ne samo da se to nije dogodilo, nego se pokazalo da su naša braća i sestre studenti, kao i osobe u migraciji, povlašteni akteri u izgradnji bratstva. Žive ga u svojim stambenim prostorima, na sveučilištima, u gradskim četvrtima, na poslu, u zatvoru. Lijepo je vidjeti ovo povezivanje, do te mjere da se neki od njih u pojedinim alžirskim obiteljima osjećaju kao kod kuće.
3.2 Crkva, dio alžirskog društva i svijeta
Ove riječi označavaju želju Crkve, koju se smatra stranom institucijom iako ima status alžirske udruge, da ostvaruje pravo građanstva koje joj je prešutno priznato zbog njezine uloge u Alžiru nakon stjecanja neovisnosti. Jedino pravo koje traži jest pravo izvršavanja svojih građanskih dužnosti u današnjem alžirskom društvu, sa zadrškom onih koji znaju da su gosti. To je već puno i nikada posve ostvareno. Teško je kada se ne može uvijek učiniti neko dobro koje bi se moglo učiniti.
Govoriti o Crkvi kao pripadnici društva ne znači nikakvo zauzimanje političkih stavova ni podržavanje političkih zahtjeva. Ova obvezatna suzdržanost Crkve proizlazi iz bratskog pristupa onoga koji prati dobronamjerno i na potrebnoj distanci, koji možda daje svjetlo, ali nikada ne diktira niti propisuje. Crkva jeste u svijetu, ali nije od svijeta. Ni u jednoj zemlji svijeta ne može se poistovijetiti s bilo kojom političkom strankom, pogotovo ne u Alžiru.
Na primjer, što se tiče pomoći za migrante, ne pridružujemo se kampanji zagovaranja koju vode nevladine organizacije i alžirske udruge kojima je to zadaća i koje za to imaju legitimitet. Mi se radije priklanjamo diskretnom pastoralu dobrog Samarijanca. Svjesni smo da na ovaj način sudjelujemo u životu društva, dajući prijeko potrebnu pomoć i potporu ranjivim osobama. Takve osobe ovdje, kao i drugdje, postavljaju složena pitanja socijalne pravde na razini svijeta, koja su istovremeno i vrlo konkretna pitanja svakodnevnog preživljavanja i najosnovnijeg ljudskog dostojanstva. I jedno i drugo spada u područje građanskog društva i bratstva.
Crkva je na različite načine djelovala u građanskom životu, sudjelujući u prosvjetnom i zdravstvenom programu, a nakon nacionalizacije ovih sektora između 1975. i 1976. godine, putem biblioteka i različitih aktivnosti u centrima. Opravdano se možemo nadati da desetci tisuća studenata koji u naše biblioteke zalaze već nekoliko desetljeća, osim stjecanja akademskog znanja, pamte i gostoljubivost, uslužnost i bratsko ozračje koje im je bilo dobrodošlo tijekom studija. Možda im je ova posvemašnja otsutnost bilo kakvog prozelitskog cilja, bilo kakve koristi onome koji daje ne očekujući ništa za uzvrat, približila jedan svijet za čiju izgradnju nisu potrebne kulturne i vjerske barijere. Ovo vrijedi ne samo za mlade alžirske studente, nego i za žene, djecu, starije osobe, bolesnike i osobe u teškim životnim i materijalnim teškoćama do kojih možemo doći. Isto tako i za sve osobe koje su pronašle ili iznova otkrile radost izleta u prirodu petkom kako bi otkrili ljepotu svoje zemlje i iskusili radost zajedništva i prijateljstva. Ovaj duboko evanđeoski pastoral pružene ruke doprinosi izgradnji bratskijeg svijeta.
I onda počinjemo sanjati o jednom svijetu u kojem bi svakoj vjerskoj tradiciji bilo na srcu da daje ono najbolje od sebe, ne zato da nadjača one druge, nego da s drugima izgrađuje pluralno i bratsko društvo koje poštuje osobna uvjerenja pojedinaca. Ovaj san na poseban način dijelimo s Khaledom Ben Tounèsom, šeikom sufijskog bratstva al-Alawiyya. Na njegovu inicijativu i uz podršku Alžira, 8. prosinca 2017. Opća skupština Ujedinjenih nacija jednoglasno je odlučila da se 16. svibnja obilježava međunarodni dan Zajedničkog života u miru. Željeli smo da se tim imenom nazove i središnji prostor svetišta Notre Dame de Santa Cruz, a Providnost je htjela da on nakon obnove bude otvoren na dan beatifikacije, 8. prosinca, točno godinu dana nakon glasanja u UN-u!
3.3 Crkva, zajednica ispovjedalaca, a ne prozelita
Crkva, zajednica ispovjedalaca…
Naša je Crkva zajednica ispovjedalaca u jednoj sredini koja se ne ustručava ispovijedati svoju vjeru i koja neprestano propituje našu. Život nas neprekidno vraća na našu ukorijenjenost u Kristu bez koje bi on istog časa izgubio svoj najdublji smisao i ubrzo potonuo u besmisao. Za svakoga od nas, Krist je konačni odgovor na pitanje smisla naše prisutnosti, zašto smo ovdje? Živjeti našu vjeru u Alžiru poticajno je za našu vjeru koja ne stavljamo „pod posudu“.
To vrijedi za nas kao i za dio studenata koji su vjeru primili u djetinjstvu otkrivajući da su i oni sastavni dio života Crkve u kojoj su, dok su bili u svojoj zemlji, bili manje ili više pasivni potrošači, a ima i onih koji traže sakramente krštenja i potvrde. Istinski smo zadivljeni i dirnuti ljudskim i duhovnim rastom mnogih studenata. To isto tako vrijedi i za našu braću i sestre migrante koji u molitvi i bratskoj podršci pronalaze snagu kako bi se mogli nositi sa surovim životnim uvjetima i kušnjama na koje nailaze. Zatvorski kapelani povlašeni su svjedoci potresnog rasta u vjeri koja ne ostavlja ravnodušnima ni zatvorenike muslimane iz iste ćelije. Tako je i sa osobama iz ove zemlje kojima iznenadni dolazak Krista u njihov život radikalno mijenja njegov tijek, sve do najmanjih detalja svakodnevnice. Pratiti ih na njihovom putu vjere, izazov je za našu vlastitu vjeru koju rizik mlakosti i udobnosti može lako oslabiti.
…a ne prozelita
Naša je Crkva zajednica ispovjedalaca, a ne prozelita. Razlika može izgledati minorna, ali ipak se radi o različitim stvarnostima. Ova razlika je teološki utemeljena i nema nikakve veze sa donesenom zakonskom zabranom.[2] Sam papa Franjo, na vrlo snažan i iznenađujući način za jednoga papu, ovu zabranu izgovara u katedrali u Rabatu i ukazuje nam na njezino dublje značenje:
Ovdje mi dolazi u sjećanje savjet koji je sveti Franjo dao svojoj braći: ‘Idite i propovjedajte Evanđelje, ako treba i riječima’. Dragi prijatelji, to znači da poslanje svih krštenika, svećenika, posvećenih osoba, nije određeno brojem ili prostorom kojeg zauzimamo, nego našom sposobnošću da potičemo i donosimo promjenu, divljenje i suosjećanje; načinom na koji kao Isusovi učenici živimo među onima s kojima dijelimo svakodnevicu, radosti i žalosti, patnje i nade. Drugim riječima, putovi poslanja ne prolaze kroz prozelitizam. Molim vas, ne prolaze kroz prozelitizam! Sjetimo se Benedikta XVI: „Crkva ne raste prozelitizmom, nego privlačenjem, svjedočenjem.“ Ne, putovi poslanja ne prolaze kroz prozelitizam koji uvijek vodi u slijepu ulicu, nego načinom na koji živimo s Isusom i s drugima. Dakle, problem nije u malobrojnosti, nego u beznačajnosti, u tome da se postane sol koja više nema okus Evanđelja – u tome je problem! – ili svjetlo koje ništa više ne obasjava.[3]
Vrijedi se malo zadržati na ovom iskušenju prozelitizma kojem se i Papa nam kaže, trebamo oduprijeti. Toliko je blizu onoj zapovjedi da trebamo svjedočiti za Krista, naviještati radosnu vijest spasenja svim narodima. Ali je otrov u izgradnji bratstva. Nije moguće prepoznavati se kao braća i pretendirati da o vjeri drugoga imamo zadnju riječ, do te mjere da ga od nje čak odvraćamo.
Kušnja prozelitizma
U prilog ove kušnje prozelitizma svakako ide i zapovjed iz naših Svetih spisa, jednih i drugih, odnosno načina na koji ju možemo tumačiti. Za nas kršćane važno je imati na umu da u svijetu evanđelja međureligijska dimenzija nije prisutna, govori se samo o Izraelu i drugim narodima. Uzimati evanđelje kao argument autoriteta može se jedino tako da se interpretacija i valoriziracija jednog teksta radi na uštrb nekog drugog teksta. Treba biti svjestan toga.
Drugi izvor na koji se prozelitizam oslanja proizlazi iz negativnog stava prema tradiciji i sakralnim spisima drugoga koji pripadniku druge religije mogu tako lako izgledati besmisleni. A činjenica je da jedino čitanje s vjerom omogućuje uvid u dio istine koju prenose. Ovakvo omalovažavanje Pisama i tradicije drugoga, koliko naporno toliko i glupo, općenito ukazuje na jedan obrambeni stav… od kojeg se trebamo obraniti!
Ne bojati se istine
Nama smeta već i to što druga vjera postoji, što ima svoje mjesto u Objavi jedinstvenog Božjeg plana o kojem naša vjera potanko govori. Zato se trebamo suočiti s činjenicom da nam nije problematično samo ono što nam se na prvi pogled čini pogrešno, nego i onaj dio istine od kojega žive mnogi muškarci i žene dostojni povjerenja, a koji nama izmiče. Suptilno i podsvjesno, iskušenje prozelitizma dijelom je motivirano i potrebom da se više napada na istinu drugoga, nego na njegovu „zabludu“. I nije ovo jedini paradoks. Ako smo toga svjesni, otvara se mogućnost za prevladavanje kušnje prozelitizma. Zašto se bojati istine, pa i one koja nam izmiče?
Napraviti mjesta za ne-znanje o Bogu
O ovom prevladavanju kušnje izvrsno govori Pierre Claverie: „Ja sam vjernik, vjerujem da Bog postoji, ali ne smatram da tog Bog posjedujem, ni po Isusu Kristu koji mi ga objavljuje, ni po dogmama moje vjere. Nitko ne posjeduje Boga, nitko ne posjeduje istinu i potrebna mi je istina drugoga[4].
Iz usta jednog biskupa koji je odgovoran za naviještanje evanđelja i obranu istine, ove riječi su ili čista ludost ili velika mudrost? U svakom slučaju odličan su antidot za kušnju prozelitizma. S pravom mogu vjerovati da mi moja vjerska tradicija vjerodostojno prikazuje Boga, onako kako se ukazuje na određeni smijer, ali niti jedna religija ne može Boga zatvoriti u dogmatsku definiciju, ma koliko ispravna bila. Navirat će, neizbježno, sa svih strana. Kao kršćanin, ispovijedam Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka, začetnika Spasenja čitavog čovječanstva. Ali ne mogu imati tu suludu pretenziju da o tom Kristu i njegovom planu Spasenja imam posljednju riječ, budući da on beskrajno nadilazi moje ljudsko poimanje i svijest koju o njemu mogu imati.
Ove riječi Pierra Claverija povlače za sobom dvije bitne posljedice.
Prva je da se usudimo priznati dio neznanja o Bogu. Fundamentalizmi se hrane sveznanjem o Bogu, zajednička im je suluda pretenzija da posjeduju Boga. Dokle god si ne priznamo ovo ne-znanje o Bogu, nema istinskog poštivanja slobode savjesti drugoga. Inače mu samo priznajemo slobodu da živi i ustraje u zabludi!
Druga blagotvorna posljedica je u tome da se ne trebamo bojati razlika u našim ispovjedima vjere, odnosno u formuliranju naših različitih vjera. Drugim riječima, za vjernike različitih religija glavno pitanje nije pitanje ortodoksije, ispravnog vjerovanja, nego ortoprakse, ispravnog djelovanja. Ako se naše razlike u vjeri spotiču o nedokučivo otajstvo kojeg ne iscrpljuje niti jedna teološka rasprava, naprotiv, naše djelovanje može se konkretno propitivati. Itekako propitivati, budući da je naše djelovanje uvjetovano našom vjerom. Pokaži mi kako živiš i vidjet ću u što vjeruješ. Prekrasno je što možemo kao vjernici različitih religija, u ime naše vjere, zajedno graditi pravednije društvo u kojem se poštuje dostojanstvo svake osobe. Vjernici različitih religija koji se zajedno zalažu za dobro, vrlo glasno govore o tom Bogu kojeg nikada neće moći zatvoriti u riječi.
Papa i Imam
Upravo takav stav zauzimaju papa Franjo i Veliki imam al-Azhara. Ne radi se o vjerskim dostojanstvenicima koji sučeljavaju svoju istinu o Bogu u međureligijskom dijalogu, koliko god plodan i dobronamjeran bio, s prikrivenom nadom da će onoga drugoga konačno uvjeriti za njegovo vlastito dobro. Radi se o dva čovjeka koji se međusobno priznaju kao vjernici dostojni povjerenja, iako se ne mogu prepoznati u dogmatskom sadržaju vjere drugoga i koji imaju sličan pogled na svijet koji je Božje kraljevstvo.
Ako ne idu za tim da jedan drugoga obrate na svoju vjeru, znači li to da nisu vjerni svojem vlastitom pozivu i uzvišenom poslanju koje im je povjereno? Da li im nedostaje hrabrosti, iako i jedan i drugi znaju da njihov korak mnogi neće razumijeti, da će mu se protiviti, čak i oni iz najbližeg okruženja? Je li papa Franjo slab učenik Kristov zato što se Kristovo ime jedva spominje u deklaraciji iz Abu Dabija i tako rijetko u enciklici Fratelli tutti? Taj zajednički pogled na svijet, ta zajednička ortopraksa, nije li to prva etapa nakon koje slijede ozbiljnije stvari: sučeljavanje naše ortodoksije, naših uvjerenja o Bogu? Ne vjerujem.
Radi se o izuzetnom podvigu vjere koji donosi bitan pomak u dijalektici dijaloga i navještaja. Ovaj dijalog nije uvod u neki hipotetični navještaj, on je početak izabranog bratstva koje se opredjeljuje za povjerenje, kako bismo zajedno svjedočili Božju veličinu. Zbog toga ovaj Dokument o ljudskom bratstvu nije samo još jedan tekst ili jedna inicijativa više, radi se o promjeni paradigme koja tako snažno prožima naš život i poslanje naše Crkve u Alžiru.
Efekt zrcala
Živjeti u kući Drugoga[5] omogućuje nam da u ispruženom zrcalu u kojem se ogleda ono lijepo i manje lijepo što drugi živi, promatramo i naše vlastito djelovanje. Između ostaloga, omogućuje da ne činimo drugome ono što ne bismo željeli da on nama čini.
Svakodnevno susrećemo osobe koje nam govore kako poznaju našu vjeru i znaju zbog čega ona nije pravi put do Boga. Znamo kako nam je teško prepoznati našu vjeru u toj karikaturi koja našem sugovorniku ulijeva tako veliku sigurnost. Stoga budimo oprezni kad god smo u iskušenju da na islam gledamo negativno. Možda i u islamu isto tako postoji jedan dio istine koji izmiče mudrim i umnim, a objavljen je malenima. Ovim svecima pokraj nas o kojima govori papa Franjo.
Isto tako svi mi poznajemo one osobe koje osjećaju dužnost da nam navijeste svoju muslimansku vjeru i da nas pokušaju obratiti, kao da je to neka vrsta izlike za druženje s nama koje im je inače ugodno. Naprotiv, budimo slobodni i u slobodi Isusovih učenika izgrađujmo bratske i prijateljske odnose s muslimanima, bez ikakvog osjećaja krivnje što ne idemo za tim da im eksplicitno naviještamo radosnu vijest uskrslog Krista. On će već pronaći put do svakog srca, njihovog i našeg, preko odnosa iza kojih nema nikakvih skrivenih motiva. Nijedan bratski i prijateljski odnos ne može se graditi bez priznavanja drugoga u onome što on jest, počevši od njegove vjere.
Znamo također kako je teško slušati autoreferencijalne govore o Kur’anu i hadisima kao nepobitnim autoritetima koji glatko prekidaju svaku raspravu. Sjećam se predavanja o sv. Tomi Akvinskom, kako je on razlikovao teološki i filozofski pristup: afirmacija nije istinita zato što dolazi od Boga, ona dolazi od Boga zato što je istinita. Ovaj obrat uskraćuje nam pozivanje na argument autoriteta, ali nam daje slobodu da ulazimo u odnose i rasprave s osobama druge vjere, bez neposredne barijere zbog različitih vjera. To je upravo ono što Papa naveliko radi, posebno u enciklikama Laudato si i Fratelli tutti. Ograničenim pozivanjem na dogmatske i biblijske izvore, on otkriva njihov duboki smisao i njihovo bogatstvo najširem krugu, kršćanima i nekršćanima.
Dakle, slobodno svjedočimo vjeru od koje živimo, ako je potrebno i riječima, pod uvjetom da smo svjesni i da poštujemo ono nespoznatljivo u vjeri drugoga, condition sine qua non za izgradnju istinskog odnosa prijateljstva. A Duh puše gdje hoće…
3.4 Crkva kršćana i nekršćana
Daleko od toga da od prijatelja muslimana pravim kršćane mimo njih! Ali znamo da ne bismo ovdje mogli živjeti i svjedočiti bez naših alžirskih suradnika muslimana. To su osobe koje zajedno s nama dijele odgovornost za animaciju naših centara, naših aktivnosti pa čak i našeg crkvenog života. To su muškarci i žene osposobljenji za formaciju, žene koje sudjeluju u radionicama ručnoga rada, studenti i studentice koji uče u našim bibliotekama, roditelji djece koja su nam povjerena, voditelji udruga s kojima surađujemo. Bez njihovog povjerenja ne bismo mogli živjeti naš ideal Crkve povezane sa svijetom. To su isto tako i naši prijatelji ili oni koji se u nekoj posebnoj prilici ili na božićne, uskrsne ili duhovske blagdane odluče doći na molitvu. Jedni i drugi su svjesni da ih ovaj korak na neki način obilježava. Moguće da se trebaju suočiti s prijekornim pogledima kada ulaze u naše centre, kada nam povjeravaju svoju djecu koja dolaze na različite aktivnosti. Za ovo im je potreban veliki korak povjerenja.
I kada shvatimo da je naše svjedočenje neodvojivo od povjerenja koje nam je dano, gdje je onda granica naše Crkve? Ne može se odrediti pojmovima teritorija, nego odnosa. Kao što papa Franjo kaže da je bratstvo nova granica čovječanstva, mogli bismo isto tako reći da je bratstvo granica Crkve. Stoga, ne bojmo se neumorno pružati ruku, iz iskustva znamo da uvijek ima netko tko će je prihvatiti. Isto tako postoje i ruke koje su neprestano ispružene prema nama i koje trebamo prihvatiti. Jedna od najsimboličnijih za mene je bio poziv članova sufijskog bratstva Alawiyya da u oranskoj katedrali zajedno proslavimo, bez konfuzije, Badnjak i Prorokovo rođenje, u noći 24. prosinca 2015.
Muslimani i kršćani koji služe istoj nadi, snažno je duhovno iskustvo koje živimo u svakodnevnici koju nikad ne treba banalizirati, nego joj se neprestano diviti. U svakom našem najjednostavnijem susretu događa se nešto od onog susreta pape Franje i Velikog imama al-Azhara koji oživljuje njihovu zajedničku nadu.
Beatifikacija i susret u Abu Dhabiju pokrenuli su u biskupiji, pogotovo u Oranu, Mascari i Sidi Bel Abbèsu stvaranje manjih međureligijskih skupina za susrete i razmjenu mišljenja. Za ove susrete ciljano je napravljena i zbirka tekstova Pierra Claveria. I kršćani i muslimani, trebamo nastaviti i umnožavati ovakve inicijative susreta i bratstva na sve moguće načine. Drago nam je što smo u biskupiji povlašteni svjedoci lijepih islamsko-kršćanskih susreta u Fokolaru koji su u Tlemcenu započeli prije četrdesetak godina. Kršćani i muslimani, različitih statusa i dobi, u posvećenom celibatu i oženjeni, žive istinsko zajedništvo živeći istu karizmu jedinstva. Koja jedne i druge preobražava. Ni ovdje nema teoloških konfrontacija, prvenstveno se poštuje i ozbiljno uzima vjera drugoga, a pogledi su istovremeno usmjereni na svijet kojeg treba izgrađivati i na jedinog Bogu koji je duboko prisutan u životu svakoga od njih.
Svi poznajemo onaj osjećaj sreće koji nas obuzima kada činimo nešto dobro. A znamo i to da se sreća množi kada to radimo zajedno. A kada nešto dobro radimo zajedno, kršćani i muslimani, to zadobiva još jednu dimenziju. Isus u evanđelju kaže da gdje su dvojica ili trojica sabrani u njegovo ime, da je on među njima. Ja ovu božansku prisutnost osjećam na jedan poseban način kada, u ime moje vjere, na nekom projektu radim zajedno sa suradnicima muslimanima. Mi tu prisutnost ne nazivamo istim imenom, ali proživljavamo isto duhovno iskustvo Boga koji je prisutan među nama. I vidje Bog da je dobro!
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra (fratellanza.net)
[1] Iv 13, 25
[2] Zakonska uredba n° 06-03 od 28 veljače 2006. (kojom se regulira djelovanje neislamskih konfesija, op. prev.)
[3] Apostolsko putovanje pape Franje u Maroko – Susret sa svećenicima, redovnicima, posvećenim osobama i članovima Ekumesnkog vijeća Crkava, katedrala u Rabatu, nedjelja 31. ožujka 2019.
[4] Pierre Claverie, Humanité Plurielle (Pluralno čovječanstvo), izdanje Cerf, 2008, str. 14
[5] Bernard Janicot, Živjeti u kući drugoga (Vivre dans la maison de l’autre), Kartala 2010
Nastavak teksta: Bratstvo na djelu: projekt Graditi bratstvo.