Marko Medved
Početak siječnja mjeseca 2023. bio je ne samo u crkvenoj već i u svjetovnoj javnosti posvećen analizi života i rada Josepha Ratzingera, pape Benedikta XVI., preminulog posljednji dan prošle godine. Aktivan protagonist analize lika i djela pokojnog pape emeritusa tih dana bio je Georg Gänswein, njegov osobni tajnik i prefekt apostolske palače. Posebno se važnom pokazala njegova uloga u razdoblju od 2013. do 2022., u godinama života umirovljenoga pape u samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanu, u kojima je upravo tajnik bio najbliža osoba Josephu Ratzingeru. Papa Benedikt Gänsweina je imenovao naslovnim nadbiskupom 2012., nekoliko mjeseci prije svoga odstupanja s vodstva Katoličke Crkve.
Smatram da je opravdano promišljati o „slučaju Ganswein“ s obzirom na to da otvara pitanje pouzdanosti suradnika osoba na visokim crkvenim službama, odnosno kriterija po kojima se takve osobe imenuju. Još se važnijim čini ovaj slučaj jer dotiče zrelost nekih krugova u Crkvi u vezi s prihvaćanjem ili neprihvaćanjem situacije u kojoj se teološka nagnuća aktualnog pontifikata znatno razlikuju od prethodnih. Drugim riječima, čini se da neki ranjavaju crkvenost i privrženost katolika glavi Crkve, Prvaku apostola, Petru, samo zato jer im manjka poniznosti da prihvate legitimnost pluralnih teoloških nazora unutar Crkve.
Gänswein je u intervjuima nakon smrti Josepha Ratzingera iznio na vidjelo do sada nepoznate pojedinosti o odnosu dvojice papa, osobito o vlastitim i reakcijama pape emeritusa na odluke koje je donosio papa Franjo. Potom je Gänswein, u roku od nekoliko dana, objavio knjigu Nient’altro che la verità. La mia vita al fianco di Benedetto XVI (Ništa drugo doli istina. Moj život uz Benedikta XVI., Piemme, Milano, 2023.) neskriveno suprotstavljajući papu Benedikta i vladajućeg papu Franju.
Iznenađen sam nelojalnošću, ali i nezrelom crkvenošću Georga Gänsweina. Javno iznošenje stavova i situacija iz razdoblja osam zadnjih godina umirovljenog pape Benedikta, istodobno s njegovom smrću, ukazuje na to da se kod Gänsweina radi o osobi koja ne poznaje ili ne želi obdržavati elementarne norme diskrecije koje se podrazumijevaju i u civilnoj sferi na sličnim službama, a pogotovo u Crkvi. Kao crkveni povjesničar znam da je Crkva odredila imperativ od 70 godina povijesne distance za konzultiranje arhivskoga gradiva Vatikanskog apostolskog arhiva. Danas možemo analizirati tko je, koliko i na koji način utjecao na pape Pija XI. ili Pija XII., ali još je odveć rano da bismo mogli doznati s kim je Ivan Pavao II. ili prije njega Pavao VI. pisao enciklike. Sada Gänswein pokazuje izrazito nepoštovanje prema Franji i prema Benediktu, jer unatoč neskrivenoj intenciji obrane Ratzingera krši njegovu eksplicitno izraženu volju da se ne miješa u aktualni pontifikat.
Dakako, svatko iole teološki pismen i prije knjige Gänsweina znao je da dvojicu papa dijele teološke razlike. No iznenađuje nezrelost dotičnog nadbiskupa Gänsweina jer on kao da ne želi prihvatiti da je danas za Petrovom lađom osoba koja ima drugačije teološke stavove od prethodnika te da su stavovi pape Franje legitimni, kao što su se tijekom dvije tisuća godina povijesti Crkve često mijenjali naglasci u pontifikatima i razvijala teologija. Poput Gänsweina, nažalost i u Hrvatskoj ima teologa koji su do te mjere Katoličku crkvu poistovjetili s osobom i teologijom Josepha Ratzingera, da u odlasku konzervativnog teologa vide smrt čitave europske teologije i čak zapadne civilizacije.
Promjena se u teologiji ne smijemo bojati, a supostojanje različitih teoloških naglasaka uvijek ukazuje na životnost neke zajednice i garancija su za razvoj Crkve i teologije u budućnosti. Mada teologiju pokojnog pape smatram odveć obilježenom Augustinovim pesimističnim pogledom na svijet i platonističkim zanemarivanjem vidljivo-empirijskoga, smatram ipak da je Ratzinger bio lojalna osoba koja nikada ne bi ugrozila primat pape Franje i jedinstvo katoliciteta, čak i onda kada se teološki nije slagao s vladajućim papom. To je katoličko jedinstvo ranio sada Gänswein, uz neskriveni aplauz ultratradicionalista koji ne prežu pred bilo kakvim sredstvom napada na papu Franju.
Uzevši u obzir ponašanje Ratzingerova tajnika, raste u meni sumnja kako upravo on stoji iza višekratnih situacija u kojima je javnost od 2013. do 2022. dobivala vijesti kako je umirovljeni papa na suprotnim teološkim pozicijama od Bergoglia. Ne radi se o tome da nismo znali koji su Ratzingerovi stavovi, već o pitanju crkvenog zajedništva i jedinstva. Po prvi put u novijoj povijesti bili smo svjedoci koegzistencije dvojice papa – jednog na službi, drugog umirovljenog – što je predstavljalo izazov Katoličkoj crkvi. Benedikt je 2013. uoči povlačenja izjavio da će njegov život ubuduće biti isključivo molitveni i bez intervencija u javnosti, čime je želio iskazati svoju lojalnost papi Franji. No u ovih osam godina ipak je u oko tridesetak slučajeva umirovljeni papa našao načina da iznese svoj stav, koji je u više slučajeva shvaćen kao oporben vladajućem papi Franji. Podsjećam na slučaj objave knjige kardinala Roberta Saraha koji je usporedno s održavanjem sinode o Amazoniji u borbi da se onemoguće nastojanja oko popuštanja obveze celibata za to zvanjima siromašno područje, nastojao iskoristiti ime Josepha Ratzingera kao suautora publikacije. Uključiti se u unutarcrkvenu raspravu putem objave knjige može biti prihvatljivo za kardinala (makar je sinoda pravo mjesto za razgovor), ali je bilo posve jasno od samoga početka kako je neprihvatljivo da papa emeritus otvoreno izriče stav protivan papi Franji. Zbog toga je isti vrlo brzo povukao svoje ime iz spomenutog Sarahovog uratka. Danas vjerojatno nećemo pogriješiti vidimo li i u toj aferi prste Georga Gänsweina.
Gänswein je u knjizi kritizirao Amoris laetitia pape Franje. Osim toga, otvoreno je stao na stranu ultradicionalne struje i pobornika predkoncilske liturgije kritiziravši povlačenje liberalizacije staroga obreda, što je 2021. godine učinio papa Franjo. Neposredno nakon smrti pape Ratzingera, Gänswein je izjavio kako je ta odluka slomila srce pokojnog pape. Potom je, u drugoj izjavi, govorio o tome da je u Vatikanu osjetio prisustvo Sotone. Ne mogu se oteti dojmu kako se radi o osobi nedostojnoj položaju na koji ga je prije 20 godina postavio pokojni Joseph Ratzinger.
Sve to pokazuje da Ratzinger nije bio odveć umješan u odabiru suradnika. Rekao bih da su kvalitete akademskog profesora Ratzingera obrnuto proporcionalne s (ne)uspjehom u odabiru suradnika u Kongregaciji za nauk vjere i kao Petrova nasljednik. Još jednom se pokazalo kako se uza sve druge kvalitete, od pastira traži i sposobnost odabira dobrih suradnika.
Spomenuti slučaj poučava nas o tome kako ne bi trebalo živjeti crkvenost. Od onih koji su na višim službama u Crkvi opravdano je zahtijevati diskreciju u obavljanju posla u službi zajednice. Istodobno se od njih traži takva crkvenost koja može prihvatiti legitimnost supostojanja različitih teologija unutar iste Crkve. Od biskupa se traži privrženost papi, odanost koja dakako nije ovisna o teološkim usmjerenjima Petrova nasljednika (Kršćanska obiteljska revija Kana; fratelanza.net).
Objavljeno u Kani, veljača 2023., god LIV, 2/582, str. 32-33. Prenosimo uz dopuštenje autora.