Hrvatska teologinja Jadranka Rebeka Anić u intervjuu talijanskom časopisu za vjerska istraživanja Jesus u broju za siječanj 2024: Žene u Crkvi? U prošlosti su imale više prava negoli danas. S njom je razgovarala Federica Tourn
Školska sestra franjevka Jadranka Rebeka Anić odrasla je za vrijeme Jugoslavije u kojoj je tijekom socijalizma onima koji bi se odlučili vjerski obrazovati to značilo ići protiv struje. Naime sinovi i kćeri javnih službenika ili komunističkih vlastodržaca nisu mogli pohađati vjeronauk ili su to činili kriomice. „Bio je to društveni kontekst koji me je podsjećao na prve kršćane i progonjenu Crkvu, Crkvu koju je jedan moj profesor teologije definirao kao međunarodno udruženje grješnika.“
Njezini roditelji nisu dobro gledali na odluku o duhovnom pozivu: „Redovnice su u socijalističko doba preživljavale radeći u domaćinstvima crkvenih institucija pa ih se zbog toga doživljavalo kao sluškinje svećenika. Moji roditelji nisu željeli da je to budem.“ No ona bježi od kuće i pristupa franjevkama Provincije Srca Isusova sa sjedištem u Splitu. Vrlo brzo se posvećuje pitanju žene u Crkvi i doktorira na tome pitanju u kontekstu Crkve u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća. „U Hrvatskoj ne postoji borba za jednakost žena u crkvenim ustanovama“, ističe sestra Rebeka. „Zadnjih su desetljeća žene preuzele važne pozicije, ali one su međutim ostale nevidljive. Nevidljive su jer se pitanje njihovih prava ne istražuje. One su žene, ali se prema njima odnosi kao da to nisu.“ U Hrvatskoj je i feministička teologija demonizirana od strane Crkve: „Možeš spominjati feminističku teologiju jedino ako o njoj govoriš negativno. Ako je prakticiraš optužit će te kao protestanta ili da promoviraš fantomatsku gender ideologiju.“
„Feministička teologija je iznimno važna jer dekonstruira rodnu neravnopravnost počevši od Svetog pisma do suvremenog položaja žena u Crkvi“, kaže sestra. Ne samo to već argumentira da su u Crkvi mogući i „egalitarni rodni modeli, da su žene u prošlosti imale i više prava nego u sadašnjosti“, a to ignoriraju oni koji misle da je to povijesna datost koju se ne može izmijeniti.
„Uz feminističku, potrebna nam je i rodna teologija, queer teologija, intersekcijska teologija jer u teološko promišljanje unose pitanja iz konkretnog iskustva ljudi koje smo zbog njihovih rodnih, nacionalnih, klasnih i drugih identiteta ili seksualnih orijentacija marginalizirali niječući tako njihovo ljudsko i vjerničko dostojanstvo.“ Teologinja tvrdi kako se u Crkvi puno govori o komplementarnosti muškarca i žene, ali se istodobno prešućuje postojanje žene i njezino iskustvo. Anić kaže: „Žene su u Crkvi građani drugoga reda. Dodjeljivati ženama različite crkvene službe i zadaće kao što to radi papa Franjo, ne pomaže puno jer se to dodjeljivanje temelji na dobroj volji jednoga pape i tu praksu može ukinuti drugačija volja njegovog nasljednika.“ Trebamo još više: „Dati ženama položaj u Crkvi a ne priznati im dostojanstvo koje uključuje i jednaka prava, znači graditi kuću bez temelja ili kuću od karata.“
Anić se protivi poimanju Crkve kao žene, koje je blisko papi Franji: „Crkva nije žena, već ustanova koju vode muškarci. Papa traži od žena da demaskuliniziraju Crkvu i da se bore protiv klerikalizma. No podjela Crkve u apostolsko-petrinsku i marijansku favorizira klerikalizam u Crkvi jer vezuje moć upravljanja, poučavanja, posvećivanja u svećeničkom redu samo uz muškarce. Teologija žene koju potiče papa počiva na stereotipima glede roda i osnažuje takve rodne stereotipe“.
Suvremena egzegeza priznaje ženi da je slika Božja jednako kao i muškarac, ali crkveno učiteljstvo još nije došlo do toga da na temelju te spoznaje prizna ženama jednaka prava kao i muškarcu. Koliko će se prostora dati stereotipima opet ovisi o pitanju moći, što vrijedi i za pitanje ređenja žena koje ne bi trebalo međutim tretirati kao pitanje „žena“ jer je to ustvari ekleziološko pitanje.
„Može li se reći da Crkva nema „moć“ promijeniti tradiciju ređenja kad se zna da nijedna služba u Crkvi nije definirana od Isusa već su sve službe nastale u Crkvi, za potrebe Crkve, da su se i nazivi i ovlasti pojedinih službi mijenjale kroz povijest, da su se mijenjale definicije ređenja, da postoje pisani zapisi o ređenju žena. Crkva je dakle oduvijek imala moć utemeljenja i promjene crkvenih službi, iskoristila je tu moć i da zabrani ređenja žena koja su postojala. Ovo pitanje se dakle ne rješava koristeći moć argumenata već argumentom moći – onaj tko ima moć diktira koji će teološki diskurs biti prihvaćen“, ističe sestra franjevka Anić.
Jadranka Rebeka Anić, franjevka i teologinja, zaposlena na Institutu za društvena istraživanja Ivo Pilar u Splitu. Godine 2017. primila je nagradu Herbert Haag za slobodu u Crkvi zbog njezinih istraživanja o rodnim teorijama i antirodnom pokretu. Članica je hrvatske sekcije Europskog društva žena u teološkom istraživanju. Zajedno s muslimanskom teologinjom Zilkom Spahić Šiljak osnovala je i vodi on line školu Feminizam i religija (jesusonline.it; fratellanza.net).