Foto: Mala sestra Magdalena i papa Pavao VI © Vatican Media
Mala sestra Paola Francesca
Izlaganje na međunarodnoj konferenciji „Žene u Crkvi: graditeljice ljudskosti “,
Università della Santa Croce, 7-8. ožujka 2024.
Ukratko o Magdaleni
Magdaleine Hutin, rođena je u Parizu 26. travnja 1898. kao posljednje od šestoro djece. Izrazito krhkog zdravlja, patnju i siromaštvo osjetila je na svojoj koži i od malena je željela biti blizu najsiromašnijima i prezrenima. Zbog teške ekonomske situacije u njezinoj obitelji, sestre iz kongregacije Presvetog Srca (Sœurs du Sacré-Cœur) njoj i njenoj sestri omogućuju besplatno obrazovanje u svojoj školi. Tada je otkrila tužnu stvarnost socijalnih razlika.
Obitelj Hutin porijeklom je iz Lorraine, regije na granici s Njemačkom. Prvi Svjetski rat ostavio je bolan trag u životu mlade Magdalene: njena dva brata i baka su ubijeni, a njihovo selo uništeno. Potom joj je umrla sestra, zatim otac i tako Magdalena sa 27 godina ostaje jedini oslonac svojoj ostarjeloj majci. Od oca je naslijedila ljubav prema Africi, osobito prema arapskim narodima i nomadima, a spisi i život Charlesa de Foucaulda bili su joj duhovna hrana tijekom dugih godina čekanja u kojima je njezina želja da se posveti Bogu izgledala neostvariva. Za vrijeme rata oboljela je od tuberkuloze, morala se liječiti deset godina, a posljedice je nosila do kraja života. Sestre Presvetog Srca zamolile su je da bude ravnateljica njihove škole u Nantesu. Godine 1936. zbog jednog oblika deformirajućeg osteoartritisa postala je gotovo invalid i stoga su joj liječnici savjetovali da ode živjeti negdje gdje ne pada niti kap kiše, kao u Sahari. Za njenog duhovnika bio je to dugo očekivani znak: konačno može otići u pustinju živjeti s nomadima, poput Charlesa de Foucaulda.
Magdalena se ukrcala na brod za Alžir, zajedno sa svojom majkom i jednom mladom ženom koja joj se pridružila sanjajući o istom idealu. Prve dvije godine provele su u Boghariju, gradu južno od Alžira, usred arapske četvrti (što je za Europljane u to doba bilo vrlo neuobičajeno). Svom snagom brinula se za pučku kuhinju, šivaonicu i najosnovniju medicinsku skrb. Ali Magdalena je bila nezadovoljna jer je osjetila da nedostaje nešto bitno: kontemplativna i molitvena dimenzija.
U to vrijeme imala je jedno duhovno iskustvo koje će na njoj ostaviti duboki trag: iz Marijinih ruku Magdalena prima Isusa i biva prožeta otajstvom krhkog i nemoćnog Djeteta-Boga koje postaje jedno od nas… Bila je vrlo diskretna što se tiče ove prisutnosti koja će ju pratiti tijekom cijelog života, ali od tog trenutka duh evanđeoskog djetinjstva, put povjerenja i predanja, postaje temelj njenog duhovnog života. Govoreći o osnutku Bratstva, više puta je rekla: „Bog me uzeo za ruku i slijepo sam ga slijedila“.
Biskup Sahare predlaže joj je da na godinu dana uđe u kanonski novicijat kod „Bijelih sestara“ i da napiše konstitucije nove kongregacije koja nastaje 8. rujna 1939. godine. Prvo bratstvo osnovano je u maloj alžirskoj oazi Touggourt, među nekoliko stotina nomada muslimana koje je siromaštvo natjeralo da se zaustave u oazi. Kako to često biva na početku, prije nego što su joj se pridružile druge djevojke, Magdalena je u svojim prvim koracima bila gotovo sama, imajući povjerenja u one koji su je primili: kasnije će bez oklijevanja svoje prijatelje muslimane nazvati su-osnivačima! Došla je među njih siromašna, bez velikih sredstava, jednostavno zato da živi s njima dijeleći njihovu svakodnevicu; i upravo joj to „neposjedovanje“ otvara vrata: ona ih treba, iskazuje im povjerenje, izgrađuje s njima iskreni odnos prijateljstva. Ovaj način na koji je Bratstvo utemeljeno obilježit će pristup svakoj sredini u koju će male sestre doći živjeti.
Malo po malo, javljaju se djevojke koje žele živjeti ovakvim životom. Bio je to početak Bratstva u Francuskoj, u biskupiji Aix-en-Provence koja je otvorila svoja vrata. Godine 1946. m.s. Magdalena osjeća da Gospodin od nje traži da „raširi prostor svoga šatora“ i da širom svijeta nosi ovu poruku besplatnosti i prijateljstva, prividne beskorisnosti s dubokim poštovanjem drugoga i njegove različitosti. Malo po malo, maleni Isus iz jaslica uvodi je u misterij Trojstva sve do vrlo snažnog proživljavanja Isusove Muke. Iz ovog duhovnog iskustva proizlazi neizmjerna sućut prema svakoj patnji. Ljubav Boga koji je postao čovjekom, dijeleći naš život sve do konačnog dara na Križu, potiče je da ga nosi svima, pogotovo onima koji su najudaljeniji, najteže dostupni. Deset godina nakon osnutka odriče se odgovornosti generalne poglavarice kako bi krenula u svijet tražeći izolirane populacije i neznatne manjine, osnivajući putem male zajednice – bratstva, u kojima male sestre žive S NJIMA, dijeleći iste životne uvjete kao i oni (stambeni prostor, posao…), dijeleći radosti i poteškoće svakodnevice. Napisala nam je: „Budi Arapkinja među Arapima, nomadkinja među nomadima, radnica među radnicima… ali prije svega budi čovjek među ljudima (…) Ne izdvajaj se iz ljudskog društva.“
Od 1956. godine sve do svoje smrti, svakog ljeta putovala je u Istočnu Europu, s onu stranu takozvane „željezne zavjese“, u zemlje koje su tada bile praktično izolirane od zapadnog svijeta. Na povratku sa svojeg posljednjeg putovanja, silazeći iz kombija u kojem je putovala, pala je i slomila bedrenu kost. Zbog prijeloma ostat će vezana uz postelju sve do 6. studenog 1989. godine, do Punine susreta s Onim kojega je voljela nazivati „moj Ljubljeni Brat i Gospodin Isus“.
Njezin doprinos dijalogu, zauzimanje za mir i jedinstvo s drugim narodima i kulturama
Ova rečenica male sestre Magdalene jasno izražava njezin unutarnji stav: „Bit ću sretna tek kada na zemaljskoj kugli pronađem najzapostavljenije pleme, najsiromašnijeg čovjeka da mu kažem: ‘Gospodin Isus je tvoj brat, uzdigao te na vlastito dostojanstvo…a ja dolazim k tebi sa željom da mi budeš brat i prijatelj’“.
Vidjele smo koliko je mala sestra Magdalena bila osjetljiva na patnju: rekla bih da ju je ono što je proživjela učinilo „alergičnom“ na bilo kakvu barijeru: granice, socijalne razlike, razlike u vjeri i kulturi… čitav njezin život bio je usmjeren na prevladavanje podjela.
Neosporno, bila je graditeljica mira i jedinstva. Jedinstva koje ne znači homogenost, nego zajedništvo koje u različitosti drugoga prepoznaje bogatstvo, a ne zid koji razdvaja. Ove njezine riječi: „Željela bih da vjerujete da može postojati pravo prijateljstvo, duboka privrženost između osoba koje nisu ni iste religije, ni iste rase, ni iz iste sredine“ proizlaze iz njezinog iskustva s alžirskim narodom u prvim godinama osnutka, dok je u više navrata sama, i prilično dugo, boravila među njima.
Da, izgradila je istinsko prijateljstvo sa stanovnicima Touggourta, s muškarcima i ženama: kao žena i kršćanka koja dolazi iz Francuske, zemlje kolonizatora. Ohrabrena ovim iskustvom, ne ustručava se ostavljati male sestre među neznatnim entitetima autohtonih naroda u Brazilu i Australiji, kao i u tvornicama, cirkusima, pod šatorima među pustinjskim nomadima, u karavanama putujućih Roma, u najzatvorenijim sredinama kao što su prostitucijske četvrti, bez posebnog apostolata, ali s karakteristikama kontemplativnog života.
„Sanjam o ljubavi kakvu još nisam vidjela opisanu u nekoj knjizi (…), o ljubavi koja bi bila istovremeno božanska i ljudska. Sanjam o tome da možemo davati puno nježnosti svima, nježnosti koja je tako božanska iako izlazi iz ljudskog srca (…). Svijetu je potrebna ljubav…“
Sanja o tome da svjedoči o beskrajnoj Božjoj ljubavi, o nježnosti krhkog Božjeg Djetešca predanog u naše ruke i da ovu poruku nosi onima koji su najudaljeniji, na rubovima društva zato što ih se smatra nebitnima ili čak nepoželjnima. Iskra Ljubavi koju je primila postaje u njoj vatra koja joj ne da mira, tjerajući je da ide do na kraj svijeta, sve dalje i dalje. Dajući joj pritom dovoljno snage kako bi nadvladala svoju fizičku krhkost i izdržala duga i naporna putovanja.
Mala sestra Magdalena zacijelo je imala dar pripovijedanja, opisivanja, povezivanja… Lako je stupala u kontakt s drugima, znala je davati vijesti o svojim prijateljima, dijeliti njihove radosti i boli, bez obzira na jezične poteškoće (učila je arapski, nešto malo i ruski, ali ih nije mogla tečno govoriti). Svojem prijatelju muslimanu iz Touggourta znala je pričati o Pigmejima koje je susrela u Kamerunu i o Inuitima s Aljaske. Nakon putovanja po zemljama Istočne Europe znala je pronaći načina da onima koji su živjeli s ove strane granice govori o životu Crkve koju je srela, poštujući diskreciju kako svoje prijatelje s druge strane granice ne bi izložila opasnosti. Izgradila je lijepe odnose s Pravoslavnom crkvom, doprinoseći Jedinstvu kojeg toliko želimo! S istom jednostavnošću razgovarala bi s biskupom i s beskućnikom. Osjetljiva i kreativna, znala je svoje ljudske kvalitete staviti u službu Evanđelja i pritom se usuđivala nadilaziti mentalitet svoga vremena otvarajući nove putove.
Aktualnost njezine poruke, što nam danas ima za reći
Rekla bih prije svega da je to poruka nade: dok je bjesnio Drugi svjetski rat, stvarajući golemi jaz među nacijama, u jednom kutku pustinje događalo se nešto novo o čemu se gotovo ništa nije znalo. Mala sestra Magdalena vratila je našoj ljudskosti njezinu evanđeosku vrijednost u vremenu kada je odnos duhovnosti prema ljudskoj stvarnosti bio prilično negativan.
Moderna društva tjeraju nas da budemo snažni, moćni, da živimo u iluziji nadmoći, dok se smrt gotovo i ne spominje… Ne zazirati od naše ljudskosti, jedna je od novina koju je mala sestra Magdalena unijela u redovnički život, ali i u kršćansku duhovnost. „Prije nego redovnica, budi čovjek i kršćanka u punom smislu i ljepoti te riječi“. Ne zazirati od svoje ljudskosti znači nastojati da živimo Evanđelje sa svim svojim ljudskim potencijalima i bez prikrivanja svojih slabosti. M.s. Magdalena kaže da je ljudsko srce stvorio Bog i da ga je stvorio za ljubav, zato ne možemo potiskivati svoju potrebu da volimo i da budemo voljeni. Često je koristila sliku iskre, govoreći da ako jedna malena iskra može izazvati golemi požar, što li tek može iskra Božje Ljubavi?
Živimo u povijesnom razdoblju u kojem se čini da prevladava nasilje, koje se, nažalost, ponekad čini i u Božje ime. U svim zemljama svijeta različite kulture i religije sve se više susreću i isprepliću donoseći nove izazove, a multikulturalnost postaje svakodnevna stvarnost. Vjerujem da nam iskustvo male sestre Magdalene pokazuje da drugome možemo pristupiti „razoružano“, izgrađujući duboka i istinska prijateljstva koja nadilaze naše strahove. Ona nam poručuje da su naše različitosti uzajamno bogatstvo, a ne zid koji nas razdvaja. Moguće je živjeti u bratskim odnosima i u uzajamnom povjerenju. Moguće je pronaći oslonac u našim zajedničkim vrijednostima. Moguće je da različite religije žive zajedno u uzajamnom poštovanju, štoviše, da se uzajamno potiču tražeći neizmjerno otajstvo Boga. Ali bez naivnosti, jer „u svakom ljudskom biću postoji jedan prikriveni rasizam čiji su korijeni duboko u ljudskom srcu“… u meni također!
Istinska ljubav poštuje drugoga, poštuje njegov identitet, njegov ritam, otkriva bogatstvo koje je u njemu. Duboko poštovanje prema identitetu drugoga znači iskrenu i istinsku otvorenost za prihvaćanje različitosti. M.s. Magdalena ju je živjela stavljajući se u ravnopravan položaj s drugim, tko god on bio: imućan ili siromašan čovjek, stranac, odrasla osoba, dijete, biskup ili beskućnik… njena ljubav je sasvim besplatna ponuda prijateljstva na koju možemo slobodno odgovoriti jer se nalazimo na istoj, ravnopravnoj razini: ona ne traži da se drugi obrati, ne traži da mijenja svoj način života… samo mu kaže „dolazim k tebi sa željom da mi budeš brat i prijatelj“.
U zapadnom svijetu postoji tako velika potraga za smislom, velika žeđ za duhovnim. Mislim da nam ona može pokazati jedan evanđeoski put koji nadilazi dihotomiju molitva – akcija: običan, svakodnevni život (kojeg često smatramo banalnim i dosadnim) satkan od odnosa na radnom mjestu, sa susjedima i prijateljima, može postati put molitve, potraga za Ljubljenim, prostor za molitvu hvale i zagovora. Kontemplativni život nije ništa drugo nego gledanje stvarnosti Božjim očima: u običnom, redovnom proniknuti ono izvanredno! Poput Isusa koji promatra ženu koja mijesi kruh, pastira koji vodi svoje stado… i u tome prepoznaje otajstvo Kraljevstva Božjeg.
Željela bih zaključiti riječju JEDINSTVO koju je mala sestra Magdalena često koristila kako bi sažeto izrekla svoj san govoreći da „jedinstvo obuhvaća sve“! San o bratskijem svijetu koji je sposoban nadići sve moguće granice. Jedinstvo u različitosti, shvaćeno kao uzajamno obogaćenje, radost što je drugi drugačiji. Biti zajedno, dolazeći iz različitih zemalja i sredina, s različitim mentalitetima, to je životna škola u kojoj se uči razumijevanje i prevladavanje suviše uskih granica, to je znak da Bog svakoga osobno ljubi. Jednom prilikom nam je napisala: Nastavimo se i dalje voljeti takve kakve jesmo, iz svih zemalja i svih rasa, srdačno i dobronamjerno, unatoč našim nedostatcima i manama. U ovom svijetu u kojem ima toliko mržnje, trebamo biti ujedinjene kao užareni blok ljubavi… Nastavimo svjedočiti da se male sestre iz Afrike, Amerike, Azije, Europe, Oceanije, Bliskog istoka… male sestre porijeklom iz skromnih i imućnih sredina… mogu istinski voljeti, ostajući pritom svjesne zla koje postoji u zemlji i sredini iz koje potječu (fratellanza.net).
S francuskog prevela: Isusova mala sestra Vesna Zovkić