Srebrenica. Kada crkveni predstavnici slave ratne zločince

Različiti narativi iz nedavne prošlosti otežavaju zajednički život triju etničkih skupina u Bosni i Hercegovini. Jedni negiraju genocid, drugi slave ratne zločince. Ožalošćeni se nadaju miru, najčešće uzalud.

Pokolj u Srebrenici smatra se najgorim ratnim zločinom u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Rat u BiH (1992.-1995.) doživio je svoj tragični vrhunac genocidom. Srpska vojska predvođena Ratkom Mladićem u nekoliko dana ubila je više od osam tisuća muslimana, Bošnjaka, uglavnom muškaraca i mladića. Kako bi prikrili masovno ubojstvo, počinitelji su kasnije iskopavali neke od masovnih grobnica i raznijeli ih na druga područja. Još i danas, svake godine se identificira i pokopa više tijela, ali čini se da su neka izgubljena, na žalost onih koji su ostali. Posmrtni ostaci, odjeća i stvari žrtava genocida pohranjeni su u kutijama i vrećama, ponekad na ponižavajući i neprimjeren način, nekoliko stotina kilometara od Srebrenice.

Preživjele žrtve, uključujući udovice koje su izgubile svoje supruge i majke koje su izgubile svoje sinove, moraju prijeći mukotrpan i dug put kako bi bile uz svoje voljene. Američka katolička organizacija za pomoć „Catholic Relief Service“ (CRS) u suradnji s „Memorijalnim centrom Srebrenica“ financira i gradi novo spomen obilježje u gradu u kojem će biti smještene osobne stvari i posmrtni ostaci stradalih u genocidu 1995. godine. Na ovaj način bi preživjela rodbina žrtava masakra trebala imati priliku pronaći mir, kaže za katholisch.de Sanela Imamović iz CRS-a. Cilj je „doprinijeti sjećanju na sve, a posebno na još uvijek nepoznate žrtve genocida“, rekla je Imamović o projektu vrijednom 760 tisuća eura, kojim se ožalošćeni žele poštedjeti dugog putovanja od nekoliko stotina kilometara do svoje rodbine.

Ratne zločince slave – čak i crkveni velikodostojnici

Rane proteklog rata, posebno etički motivirani zločini počinjeni tijekom rata, i dalje opterećuju suživot Srba, Bošnjaka i Hrvata. Unatoč osudi Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, jedan od razloga za to je različita interpretacija genocida. Imamović ističe da se u BiH do danas „negira genocid od strane određenih struktura, pojedinaca i skupina“, što i dalje predstavlja „ozbiljan izazov miru“. Pojam je jasno definiran međunarodnim pravom.

Različite institucije i sudovi, uključujući Međunarodni sud pravde (ICJ), Tribunal za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) i Državni sud BiH, u više navrata su presuđivali da se ubojstva više od 8.000 Bošnjaka u Srebrenici od strane srpskih jedinica tijekom rata u BiH smatraju genocidom. Zbog toga su srpski vođa Radovan Karadžić i zapovjednik njegove vojske Ratko Mladić pravomoćno osuđeni na doživotni zatvor.

Prema mišljenju sugovornice Imamović, i dalje postoji „zabrinjavajuća tendencija“ relativiziranja ratnih zločina na Balkanu. Bivši ratni zločinci iz rata u BiH slave se kao heroji u srpskom Beogradu, a dijelom i u hrvatskom Zagrebu, a podržavaju ih političke, državne i vjerske vlasti te crkveni velikodostojnici.

Pokazuje to i aktualan primjer iz poprilično katoličko-konzervativne Hrvatske: u videu snimljenom u kolovozu 2023. osuđeni ratni zločinac govori prijateljima da bi to opet učinio jer „svaka je sekunda vrijedila“. Muškarac, odnedavno i novopečeni katolički teolog, uživa ugled nekoliko hrvatskih biskupa i rado je viđen gost na crkvenim i društvenim događanjima, primanjima, akademijama, tribinama, hodovima za život ili crkvenim slavljima.

U srpnju 2023. se dogodio i skandal od strane Srpske pravoslavne Crkve: na dan sjećanja na genocid 1995. ispred crkve u Srebrenici puštane su provokativne desnonacionalističke i desnoekstremističke pjesme koje su aludirale na poricanje genocida.

Trideset godina nakon rata takvi su nacionalistički narativi i dalje vrlo prisutni, dijelom i zbog sprege vjerskih zajednica i politike. Bosanski franjevac, teolog i novinar Drago Bojić ističe za katholisch.de da je nacionalna politika u BiH uspjela „upregnuti vjerske zajednice za svoje interese“. Bojić potom nastavlja: „Bilo je i ima kritičkih glasova u vjerskim zajednicama, ali oni nemaju značajnijeg utjecaja na većinsko mišljenje. Religijski vođe stoga podupiru nacionalnu politiku s obrazloženjem da će se time očuvati i ojačati nacionalno i političko jedinstvo.“ Širenje nacionalizma u državi i religijama počelo je devedesetih godina 20. stoljeća, ali je do danas ostalo „najjače obilježje bosanskohercegovačkog društva“, rekao je teolog.

Proces pomirenja još uvijek traje

Ipak, vidljive su djelomične promjene u dijelovima društva. Demokratski parlamentarni sustav donekle funkcionira, održavaju se izbori i pozitivni su trendovi prema članstvu u Europskoj uniji i NATO-u. Međutim, proces pomirenja još nije završen. Međunarodne mirovne organizacije, Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine i pojedini predstavnici svih dominantnih vjerskih zajednica – Katoličke crkve, Islamske zajednice, Srpske pravoslavne crkve i Židovske zajednice – pokušavaju zaliječiti rane i sjećanja na rat na razne razine. Stručnjaci najveću odgovornost u ovom procesu vide na vjerskim zajednicama, tim više što svi religijski vođe pripadaju instituciji Međureligijskog vijeća u BiH. Njegova je zadaća promicanje pomirenja i stvaranje društva utemeljenog na poštivanju ljudskih prava, građanskih sloboda, odgovornosti, pravde i svega što pozitivno proizlazi iz religija.

To je teško ili nemoguće postići, kaže Bojić. Vjerski poglavari se u javnosti predstavljaju kao mirotvorci, „ali njihovi konkretni postupci često su u suprotnosti s tim“. Kritičan je i prema radu Međureligijskog vijeća u BiH: „Suradnje među religijskim poglavarima praktički nema jer su odnosi u Međureligijskom vijeću loši i često dolazi do prepirki i optužbi.“ Ima vjernika i religijskih vođa „koji rade za mir u raznim inicijativama i projektima“, ali to nije dovoljno. Društvu nedostaje zrelost potrebna za suočavanje s ranama teške nedavne prošlosti.

Drugi veliki problem je što nema zajedničkog stava o nedavnoj prošlosti: „Svaka od triju strana ima svoje viđenje i tumačenje prošlosti, koje drugi ne prihvaćaju“, kaže teolog o trima etničkim skupinama koje žive Bosni i Hercegovini, dodajući da se „svaki kolektiv bavi sobom i svojim stradanjem. O zločinima vlastitog kolektiva rijetko se govori kritički. Istovremeno, sve strane slave svoje ratne zločince, a zanemaruju žrtve i patnje drugih.“

Imamović je sigurna: mirovni proces će trajati dugo, no njihov projekt je zamišljen kao korak u tom pravcu. „Ne smijemo izgubiti nadu“, kaže predstavnica katoličke dobrotvorne organizacije. Prije svega, ne treba gubiti nadu u mlade, koji bi trebali imati ključnu ulogu u oblikovanju budućnosti zemlje. Teolog Bojić također ističe inicijative i ljude „koji traže kritički i objektivni pogled na prošlost”. No, to se uglavnom ignorira i „doživljava kao napad na nacionalne i vjerske interese“ (Mario Trifunovic, katholisch.de; fratellanza.net).

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom ovdje ili našu Fb stranicu klikom ovdje.