Benoist de Sinety i Romain Gubert, Treba dignuti glas: Prihvat migranata, poziv na hrabrost, Zagreb, Isusovačka služba za izbjeglice, 2022. Prikaz knjige za časopis Obnovljeni život 78(3), 2023., str. 408-409.
Stanko Perica
Mons. Benoist de Sinety u ovoj se knjizi osvrće na fenomen (ne)prihvaćanja izbjeglica i migranta u europskim društvima. Polazeći od vlastitog iskustva – župnika, zatim biskupijskog vikara za pastoral mladih, pa generalnog vikara Pariza i, konačno, crkvenog poslanika za migrante, de Sinety problematizira odnos društva i Crkve spram siromašnih stranaca koji kucaju na naša vrata. Knjiga stoga predstavlja svojevrsni ispit savjesti i postavlja dijagnozu indiferentnosti i ravnodušnosti koje karakteriziraju suvremena zapadna društva. Naše promišljanje i djelovanje spram migranta, obrazlaže autor, uvjetovani su društvom obilja u kojem živimo, a koje nas čini ravnodušnima spram migranata, ili nas pak užasava perspektiva njihova dolaska među nas.
Izvorno izdana 2018. godine u Francuskoj, knjiga je i dalje aktualna, posebno u hrvatskom kontekstu, budući da kroz našu državu od 2015. godine naovamo prolazi velik broj migranata, uz učestale slučajeve moralno upitnog postupanja spram njih. Hrvatski prijevod nastao je marom s. Vesne Zovkić, koja je i sama svih ovih godina aktivna u pomaganju i promicanju prava izbjeglica i migranata. Knjigu je javno pohvalio i sam papa Franjo, nazvavši je „pravim draguljem“. Predgovor hrvatskom izdanju je pak napisao varaždinski biskup i predsjednik Odbora za migrante Hrvatske biskupske konferencije, mons. Bože Radoš. Istakao je kako je u slučaju ove knjige čitanje čin hrabrosti, jer ćemo se time “izložiti mišljenju koje nije u trendu i koje može kontaminirati naš trijezni stav o migrantima”.
De Sinety zapravo kroz čitavo djelo poziva na hrabrost u suočavanju s onime što nas kod migranata straši i provocira. Zamjećuje kako se migranata bojimo jer ih ne poznajemo, a bojimo ih se i upoznati jer predosjećamo da bi susret mogao biti neugodan. Nepojmljivo nam je da postoje osobe koje su poradi svojih bijednih životnih uvjeta spremne otisnuti se na opasno putovanje s imovinom koja stane u jednu vrećicu. Postojanje takvog svijeta dovodi u pitanje moralnost društva blagostanja koje smo u Europi izgradili. Analizirajući to društvo, autor dolazi do zaključaka kako smo vlastiti život sveli na pitanje “kako”, dok smo zaboravili pitanje “zašto”. Autoreferentno se koncentrirajući na stjecanje što većeg blagostanja, zanemarili smo pitanje smisla takvog života. Razvili smo bezuvjetno povjerenje u tehniku, koja može sve, i novac, koji je ključ svega, a ta iluzija nas je dovela do izbjegavanja kolektivne i osobne odgovornosti. Ovo izbjegavanje nas tjera da mehanizme zaštite naših navodnih prava podižemo na sve višu razinu, do te mjere da nas brane od drugih ljudskih bića. S time je povezan i zaborav Boga i tradicionalnog kršćanskog gostoprimstva, pa je i socijalni nauk Crkve, koji je još i prije pape Franje glasno zagovarao prava migranata, u tradicionalno kršćanskim zapadnim društvima sve teže prihvatljiv.
Raskrinkavajući dekadenciju ljestvice vrednota, u kojoj su žute vijesti često postale važnije od sudbina ljudi, de Sinety na više mjesta postavlja pitanje što će naši unuci misliti o nama. Naše se društvo razvija u smjeru koji se odriče vrednota na kojima je ono kroz povijest građeno. Veliki projekt ujedinjene Europe nastao je kako bi se nacije zajedničkim snagama borile za mir, prosperitet i zadovoljstvo svojih građana. Danas se sve više okrećemo autarkiji, zatvaramo granice, populistički se brinemo samo za svoje sunarodnjake. Crkva, zajedno s organizacijama civilnog društva i ostalim dobronamjernim partnerima, u takvoj situaciji mora dignuti glas. Potrebna nam je moralna obnova, nova vjera u vlastite sposobnosti, ali i u sposobnosti drugoga i drukčijega. Naše se kršćanstvo kroz migrante testira, i pokazuje se je li riječ tek o formalnom naslovu ili o uvjerenju koje nas određuje. Nije moguće ostati indiferentan i indolentan spram ovog pitanja, nužno je biti hrabar i dignuti glas, snažno nas uvjerava de Sinety.
Naše nije da dajemo lekcije, moraliziramo i drugima namećemo breme koje sami ne nosimo. Međutim, tamo gdje se politika ne uspijeva nositi s imigracijom, civilno društvo i Crkva imaju izuzetno važnu ulogu, naglašava de Sinety. Ta je uloga najprije u točnom informiranju o migracijama, bez podržavanja opasne konfuzije između problema koji proizlaze iz samih migracija i problema koji su posljedica naše neuspješne integracijske politike. Migranti i tražitelji azila rijetko kada su izvor zala za koja ih optužujemo, ali to mogu postati kada ih prisiljavamo da žive u ilegalnosti zato što smo nesposobni pratiti ih i odbijamo reguliranje njihovog statusa. Migrantsko se pitanje zapravo često postavlja na pogrešan način, tvrdi de Sinety. Ne radi se toliko o tome jesmo li za ili protiv njihov prihvata, nego o tome da nam njihov dolazak bude prilika za samopropitivanje: kakav je svijet u kojem živimo i na koji način valja živjeti na njemu. To bi nas trebalo trgnuti iz kolektivne ravnodušnosti i učiniti odgovornijima i ozbiljnijima.
Vrijednost ove knjige je u tome što na argumentiran i razumljiv način, iz crkvene perspektive, progovara o fenomenu koji je jedna najviše polarizirajućih tema današnjice. U javnom diskursu spram ove tematike prevladavaju glasovi koji češće doprinose toj polarizaciji nego što nude rješenja i održive alternative. Nije se lako oduprijeti napasti moraliziranja ili ironiziranja, kojima se ideološki jaz produbljuje, a migranti postaju predmet prepucavanja. Sve je manje nade i u uspjeh pronalaženja konsenzusa među europskim državama glede migracijske politike. U takvoj su situaciji glasovi poput ove knjige dragocjeni podsjetnik kako se valja vratiti ključnim pitanjima. Umjesto da bude još jedno u nizu ideoloških bojnih polja, migrantsko je pitanje prilika da zastanemo i razmislimo gdje idemo, što želimo, kakva nas budućnost čeka. De Sinety svjedoči iz vlastitog iskustva kako je ljudima moguće pomoći da si ova pitanja postave i kroz njih redefiniraju svoje životne postulate. Svi možemo biti hrabriji i svoje riječi i djela oblikovati na plemenitiji i održiviji način (fratellanza.net).