Teologinja Barbara Haslbeck istražuje nasilje nad odraslima u Crkvi. U intervjuu za katholisch.de komentira novi radni priručnik Njemačke biskupske konferencije o “zloporabi duhovničkog autoriteta” i objašnjava kako može doći do duhovnog zlostavljanja.
Teologinja Barbara Haslbeck članica skupine osoba koje se može nazvati u slučaju da su žene doživjele duhovno zlostavljanje i seksualno nasilje u Crkvi. Haslbeck također istražuje duhovno zlostavljanje na Sveučilištu u Regensburgu. S nestrpljenjem je iščekivala novi radni priručnik Njemačke biskupske konferencije, koja je predstavljena na nedavnom redovitom zasjedanju biskupa u Wiesbadenu. U intervjuu za katholisch.de govori o tome što joj je u tome dobro, a u isto vrijeme upitno i kakve se posljedice iz toga mogu izvući u pogledu formacije klera i duhovnih pratitelja. S njom je razgovarala Madeleine Spendier.
Gospođo Haslbeck, kako ocjenjujete radni priručnik “Zlouporaba duhovničkog autoriteta – O suočavanju s duhovničkim zlostavljanjem” – i što je po Vašem mišljenju novo u njemu?
Željno sam iščekivala radni priručnik. Novost u vezi s tim je: napokon postoje jasni propisi biskupske konferencije. Problem duhovničkog zlostavljanja postao je “Chefsache”. Ali tema nije nova. Ljudi su dugo izvještavali kako su bili izmanipulirani, obezvrijeđeni i ovisni u pastoralnim odnosima i religijskim zajednicama. Sada postoje uvjeti i propisi za taj fenomen za sve biskupije, čak i za one koje su još uvijek malo osjetljive na njega. Radna skupina koja je izradila radni priručnik potrošila je godine na njegovo pisanje. To je jasan znak koliko je tema izazovna i kontroverzna. Biskup Heinrich Timmerevers u predgovoru kaže da radni priručnik treba preispitati nakon tri godine. Ovo je zapravo “work in progress”, ugrađen u dinamičan kognitivni proces.
Što Vam se sviđa u priručniku, a što mislite da je teško?
Ono što mi se sviđa kod radnog priručnika je to što se temelji na iskustvima pogođenih. Formulirano je šest stranica pitanja koja odgovorni, duhovne zajednice ili pojedinci trebaju ispitati u crkvenom kontekstu. Na primjer, stvara li se pritisak u duhovnoj pratnji, jesu li članovi zajednice društveno izolirani ili je moguća kritika vodstva. Sve su to pokazatelji duhovničkog zlostavljanja koje su opisali pogođeni. Radni priručnik temelji se na iskustvima pogođenih. Međutim, ono što mi je teško jest temeljni problem koji leži u samoj temi: duhovničko zlostavljanje nije opisano ni u kanonskom ni u državnom pravu. Zato velika većina ostaje na razini “dobre volje”. Tamo gdje vodstvo zajednice ili biskupije ne klasificira događaj kao zlostavljanje, ne postoje instrumenti za izricanje sankcija. Zahtjevi za prevenciju i intervenciju duhovničkog zlostavljanja spomenuti u priručniku imaju vrlo praktičan učinak, ali u ovom konkretnom slučaju pogođenima i njihovom sustavu podrške brzo postaje jasno koliko malo mogu postići jer nema zakonskih propisa i povezanih prava.
Jedna ste od savjetnica u “Kontakt mjestu protiv nasilja u Crkvi” koju je prije otprilike tri godine pokrenula Njemačka biskupska konferencija. Na konferenciji za novinare povodom objave pomoći za zapošljavanje rečeno je da je dosad savjetovano oko 100 žena. Nije li to malo za tri godine?
Mislim da 100 ljudi nije malo. Svaka je osoba previše! Naravno, ova je brojka vrh ledenog brijega, slično onome što je Harald Dressing rekao onima koji su pogođeni seksualnim zlostavljanjem kada je studija MHG objavljena prije pet godina. Iza svake pojedine žene stoji bezbroj drugih pogođenih. Broj neprijavljenih slučajeva je vrlo visok. Međutim, našoj ustanovi se obraćaju žene i muškarci koji su kao odrasli ljudi u Crkvi doživjeli zlostavljanje u raznim oblicima i formama. Još uvijek smo na početku problema zlostavljanja odraslih u Crkvi. Do sada su u fokusu prvenstveno bili djeca i mladi. Za one koji traže savjet, kontaktiranje s njima često znači puno truda. Internalizirali su da njihov problem nije vrijedan spomena, da njihova percepcija nije bitna. Pogođenima je potrebno dosta vremena da se jave unatoč tom unutarnjem otporu i s njim povezanim osjećajima srama. Savjetovanje obično traje dulje vrijeme jer je onima koji traže savjet važno da shvate što se dogodilo i da se prepozna patnja koju su doživjeli. Najvažnije je da pogođeni nauče: ja ponovno kontroliram svoj život.
Fizički napadi variraju od uznemiravanja do silovanja. Odnosi li se to i na duhovičko zlostavljanje? Gdje počinje zlostavljanje? Što su ekstremni slučajevi?
Duhovničko zlostavljanje je isto što i seksualno zlostavljanje: događa se. Postoji duhovnik, poglavar, zajednica koja je privlačna i prenosi osjećaj: “Ti si mi važan. Trebamo te. Bog ima nešto posebno za tebe.” Ovo također zovemo “love bombing”. Karizmatske zajednice puno ulažu u novačenje novih članova, posebice među mladima. To ljude fascinira, osjećaju se zaljubljenima i spremni su dati sve za svoju vjeru. Nauče ne vjerovati svojoj percepciji i otklanjaju sumnje. Najkasnije u ovom trenutku postaje opasno za ljude. Korak po korak, duhovni svijet preuzima pogođenu osobu. Vanjski društveni kontakti sve su manji, a duhovne vježbe i stvari oduzimaju mnogo vremena i dovode do preopterećenja. Ovo je način na koji duhovni utjecaj otima čovjekovo razmišljanje. Snažno duhovno nasilje doslovno preoblikuje čovjekov unutarnji svijet. Manipulativno korištene biblijske rečenice i pobožni ideali razorno djeluju na najdublje biće. U nedavno objavljenoj knjizi, 18 žena prijavljuje duhovno zlostavljanje. Naslov knjige govori što zlostavljanje uzrokuje: gubitak sebe i otuđenje od Boga.
Jesu li seksualno i duhovno zlostavljanje povezani?
Duhovno zlostavljanje često priprema pozornicu za seksualno zlostavljanje. No postoji i duhovno zlostavljanje kao zaseban prijestup koji crkvena javnost tek polako prepoznaje. Primjećujem da su žene češće počinitelji duhovnog zlostavljanja. Duhovna indoktrinacija često je povezana s narcisoidnim željama i nekompetentnim vještinama vodstva od strane vođa u redovima i zajednicama. Također promatram rodno specifične čimbenike kada, posebno u ženskim zajednicama, crkveni ideali kao što su poslušnost, odanost, čistoća, predanost, poniznost i žrtva patnje pružaju interpretativni okvir za produhovljeno vršenje moći. Ne samo počinitelj, nego je cijeli sustav doveden u pitanje.
Možete li podijeliti primjer koji Vas je posebno šokirao?
U knjizi “Gubitak sebe i otuđenje od Boga” (“Selbstverlust und Gottentfremdung”) Victoria Gabriel – to je pseudonim – opisuje kako je u skupini mladih upoznala jednog patera koji ju je duhovno manipulirao više od 15 godina i učinio je potpuno ovisnom o njemu. Tinejdžerica koja voli zabavu postala je plašljiva i slaba osoba. Stalno se morala ispovijedati, a pater ju je neprestano pratio putem WhatsAppa. Ono što me posebno šokiralo je kako je opisala kakav je bio osjećaj kada joj je na mobitel stigla jedna njegova poruka: “Kao da mi je u trbuh uliven led, pomiješan s anestezijom. Tada sam se smrznula.” Duhovni sadržaj se stvarno koristi kao oružje od strane duhovnika.
Osim kontaktnog mjesta za Biskupsku konferenciju, tu je i novi Institut za redovničko pravo u Dinklageu. Ondje se posebno savjetuju redovnice koje su bile u nepovoljnom položaju ili su bile zlostavljane. Radite li zajedno?
Da, radimo zajedno. Veliko je zadovoljstvo što su benediktinke u Dinklageu otvorile ovaj institut. Pogođenima su često potrebne vrlo specifične pravne informacije, zbog čega tim na kontaktnom mjestu uključuje kanonske pravnike i pravnice. Kolegice na Institutu za redovničko pravo rade s visokom razinom kompetentnosti i daju kanonskopravne savjete redovnicama za redovnice, i to ne samo o pitanjima zlostavljanja. To jača pogođene koji često doživljavaju da ih crkveni ljudi ne shvaćaju dovoljno ozbiljno.
Kakve se posljedice mogu izvući iz radnog priručnika u pogledu izobrazbe duhovnih pratiteljica i pratitelja, klera i redovnika?
Središnji je izazov raspravljati o duhovnom samoodređenju tijekom formacije. Što služi sazrijevanju i rastu u vjeri, kako dušobrižnicima, tako i ljudima koji ih prate? Moraju shvatiti kakva im je dragocjenost povjerena i koliko je velika njihova odgovornost. Na tečajevima obuke s duhovnim pratiteljicama i pratiteljima doživljavam veliku otvorenost prema tome. Ponekad naiđem i na klišeje o žrtvama duhovnog zlostavljanja: da su ovisne i teške osobnosti, da su trebale shvatiti ranije jer su odrasle osobe, da se njima manipulira, da su trebale ranije otići. Već smo upoznati s ovim “okrivljivanjem žrtve”, tj. neshvaćanjem ozbiljno pogođenih, iz suočavanja sa seksualnim zlostavljanjem. O tome je važno govoriti kako dušobrižnice i dušobrižnici ne bi ponovno diskriminirali pogođene. U raspravi o duhovnom zlostavljanju vidim veliku priliku za kvalitetu pastorala: Oni koji vode dušobrižništvo moraju razmisliti o svojoj ulozi. Oni imaju prednost u znanju i moći i moraju ih koristiti odgovorno (katholisch.de; fratellanza.net).