„U muslimanskom svijetu u kojem živimo, nazivati se braćom unatoč vjerskim razlikama znači zakoračiti preko zida međureligijskih razlika. I jedino nam osjećaj prijateljstva omogućuje taj iskorak“, kaže nadbiskup Jean-Paul Vesco u intervju za prosinački broj revije Kana. S njim je razgovarala Maja Petranović. Intervju uz dopuštenje prenosimo u cijelosti.
Jean-Paul Vesco rođen je 1962. godine u Lyonu, pridružio se dominikanskom redu 1995. nakon studija prava i bavljenja odvjetništvom. Tu je zaređen za svećenika 2001. Njegov prvi kontakt s Alžirom dogodio se godinu dana kasnije kada se preselio u dominikanski samostan Tlemcen, u biskupiji Oran. U toj je biskupiji postao generalni vikar 2005., a potom i rizničar 2007. godine. U Francusku se vratio krajem 2010. nakon što je izabran za provincijalnog priora francuskih dominikanaca. Tu će službu obnašati dvije godine, a potom ga Benedikt XVI. imenuje biskupom alžirske dijeceze Oran, 1. prosinca 2012. godine. Biskup Vesco 8. prosinca 2018. u svojoj je biskupiji dočekao dan beatifikacije 19 alžirskih mučenika, među kojima je i Pierre Claverie, bivši biskup Orana te redovnici iz Tibhirine. Vesco je sudjelovao i na Sinodi o obitelji 2015. u Vatikanu, posebno se zalažući za otvaranje Crkve prema razvedenim i ponovno vjenčanim osobama. Papa Franjo imenovao je 27. prosinca 2021. Jean-Paula Vescoa na čelo metropolitanske nadbiskupije glavnog grada Alžira gdje nasljeđuje Paula Desfargesa, člana Družbe Isusove, koji u 77. godini života odlazi u mirovinu.
Prijevod ovog intervjua priredila je m. s. Vesna Zovkić.
Poštovani mons. Vesco, Vi ste dominikanac, Francuz, već 20 godine živite u Alžiru. Godine 2012. postali ste biskup Orana, a 2022. godine papa Franjo Vas je imenovao nadbiskupom Alžira. Možete li nam reći što je najviše obilježilo Vaš život, Vaše svećeničko poslanje ovih godina u Alžiru?
Osobno nisam ni na koji način bio povezan sa Alžirom. Odazvao sam se na poziv svog Reda, upućenog svoj braći naše dominikanske provincije u Francuskoj, s namjerom da iznova osnujemo zajednicu u Alžiru, nakon ubojstva mons. Pierrea Claveriea, biskupa Orana, na dan 1. kolovoza 1996. U to vrijeme kada je on ubijen, bio sam u novicijatu, u dominikanski red ušao sam godinu dana ranije. Na jedan tajanstveni način osjećao sam da je moj život povezan s tim bratom kojega nisam poznavao. Nekoliko godina kasnije, kada je ovaj poziv upućen, ja sam se spontano odazvao, isto tako i jedan drugi brat, te smo nas dvojica otišli u Alžir. Providnost je potom htjela da se nastanimo u biskupiji Oran, gdje sam kasnije imenovan biskupom, tako da sam bio izravnije zadužen za organizaciju beatifikacije 19 alžirskih mučenika, u svetištu Notre Dame de Santa Cruz, kod Orana.
Moj put je obilježen time što nisam imao nikakve predispozicije da dođem u Alžir i da ovdje budem sretan već više od dvadeset godina, jedino milost otajstvenog poziva i znak Emanuela, Boga koji je s nama.
Koliko vjernika broji vaša biskupija i koje su njezine posebnosti? Koji su izazovi i radosti jednog nadbiskupa u zemlji u kojoj su katolici neznatna manjina?
Često nam se postavlja pitanje o broju vjernika. Začudo, ono se nikada ne postavlja u biskupiji neke zemlje „kršćanskog svijeta“ jer na to pitanje nitko ne zna odgovoriti. Tko su vjernici? Krštene osobe? Oni koji redovito idu na misu? Oni koji su u prolazu ili oni koji tu žive? Teško je odgovoriti! Nama isto tako. Ne znam koliko imamo vjernika, a da ne bih riskirao prijekor koji je Gospodin uputio Davidu kada je odlučio napraviti popis stanovništva, ne želim ni znati! Ako bih ipak morao odgovoriti, rekao bih da nas je nekoliko stotina praktičnih vjernika i nekoliko tisuća onih koji se smatraju kršćanima.
Koji je smisao kršćanske prisutnosti u Alžiru? Kako biste ukratko opisali suživot kršćana i muslimana?
Mi smo također i Katolička crkva naroda koji je gotovo u potpunosti muslimanski. Stalo nam je da budemo Crkva koja se ugrađuje u život ovog društva, da se ne zatvaramo unutar kršćanske zajednice. To znači da čitava zajednica ima misionarsko poslanje, kao i cijela Katolička crkva na svakom mjestu i u svako vrijeme, ali ovo poslanje u našem vjerskom kontekstu poprima drugačije značenje. Mogli bismo reći da smo mi „Crkva s pravom građanstva“, to je jedan od načina na koji izražavamo ovaj posebni poziv naše Crkve. To znači da se naše svjedočenje Evanđelja iskazuje načinom na koji smo kao Crkva prisutni u društvu. Kažem „kao Crkva“, ne samo kao kršćani, iz dva razloga. Prvi je taj što u društvu postojimo ne samo kao pojedinci, nego i kao priznata organizacija, a to je isto tako važno svjedočanstvo. Drugi je taj što ovo svjedočanstvo ne možemo davati bez suradnje s Alžirkama i Alžircima muslimanske vjere koji razumiju značenje našeg evanđeoskog poslanja u služenju društva u kojem živimo. Daleko od toga da od njih želimo praviti kršćane koji ni ne znaju da to jesu, ova stvarnost dopušta nam da na jedan pomalo smion način kažemo da smo mi Crkva kršćana i nekršćana i to nam je velika radost. Osobito u onim trenutcima kada zajedno činimo nešto dobro, kršćani i nekršćani, osjećam koliko su istinite ove Isusove riječi: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ Oni ne mogu ispovijedati ovu vjeru, ali dijele ovu radost.
Spomenuli ste devetnaest alžirskih mučenika ubijenih u crnom desetljeću građanskog rata u Alžiru, koji su proglašeni blaženima 8. prosinca 2018., među njima i Vaš subrat dominikanac Pierre Claverie, biskup Orana. Koji Vam je trenutak ovog događaja bio najupečatljiviji?
Trenutak pružanja mira za vrijeme misnog slavlja. Doista, nismo ništa posebno predvidjeli za ovaj dio mise na kojoj su sudjelovali brojni alžirski muslimani, predstavnici civilne vlasti, imami… Kao i obično, đakon je pozvao da si pružimo znak mira, i tu se dogodilo čudo: članovi obitelji blaženika i alžirski dužnosnici, pali su jedni drugima u zagrljaj, isto tako svećenici i biskupi s imamima. Trenutak čiste milosti, sasvim neočekivane, iznenađujuće. A na kraju slavlja, sva su lica blistala osobitim sjajem. Nebo se na trenutak spustilo na zemlju. Prema riječima pape Franje, ova beatifikacija iscrtala je nad alžirskom nebom veliki znak bratstva. Ubrzo nakon toga život je ponovo krenuo svojim oubičajenim tijekom, sa svojim teškoćama, ali ovo se dogodilo, moguće je.
Posebno želimo spomenuti mučenike iz Tibhirinea, monahe trapiste koji su, unatoč prijetnjama, odlučili ostati u Alžiru sa svojom braćom muslimanima. Redovnici su u noći s 27. na 28. ožujka 1996. oteti iz samostana Naše Gospe od Atlasa u Tibhirineu i dva mjeseca kasnije smaknuti od strane jedne islamističke skupine. Što njihovo svjedočanstvo govori danas nama u ovom svijetu napaćenom ratovima?
Samostan u Tibhirineu nalazio se u poprištu sukoba između snaga reda i terorista. Redovnici su odbili prijedlog vlasti da na neko vrijeme napuste samostan kako bi im zajamčili sigurnost. Jednog dana, kada su svojim susjedima rekli da su kao ptice na grani budući da ne znaju hoće li morati otići ili mogu ostati, susjedi su im odgovorili: Vi ste grana, a mi smo ptice! Ako vi odete, gdje ćemo se mi spustiti?
Redovnici isto tako nisu htjeli prebrzo suditi između jednih i drugih, između onih koje su nazivali braćom iz doline (snage reda) i braćom iz planine (teroristi). To je moglo biti šokantno, ali nije se radilo o tome da bi oni opravdavali nasilnička djela, nego o tome da na svakog čovjeka gledaju kao na onoga koji je stvoren na sliku Božju, čak i onda kada je ta slika izobličena.
Imali su hrabrosti sačuvati svoju slobodu u odnosu na jedne i druge. Odbijajući da napuste samostan, ali isto tako opirući se zahtjevima terorista kada bi zatražili nešto drugo osim liječenja. Kada je naoružana grupa došla u samostan na Badnjak 1993., brat Christian, prior, suprostavio se njihovom vođi. Otišli su, uz obećanje da će se vratiti.
Iznimno snažna kršćanska poruka odjekuje iz Oporuke Christiana de Chergéa, priora trapističke zajednice u Tibhirineu. Od kuda izvire ova silna snaga praštanja i ljubavi koja ruši sve strahove? Prepoznajemo li doista ovu poruku blaženika kao uzor kršćanskog života, prijateljstva, bratstva i dijaloga ?
Jedinstvenost svjedočanstva 19 alžirskih blaženika leži u njihovoj različitosti. Neki od njih imali su vrlo jake osobnosti, kao Pierre Claverie, brat Christian de Chergé i drugi. A neki su bili puno jednostavniji ljudi, kao Vi i ja. Ono što se predstavlja kao evanđeoski model (nije jedini!), to je svjedočanstvo cijele jedne Crkve, vrlo malene Crkve koju se smatra stranim tijelom, ali koja je odlučila ostati u vihoru građanskog rata u kojem su njezini članovi, kao kršćani i kao stranci, mogli postati idealne mete. Ovih devetnaest života jeste oduzeto, ali svi su oni preuzeli taj rizik, dakle, dali su ga.
Različitost osobnosti govori nam da svi mi, tko god bili, trebamo dati naše vlastito evanđeosko svjedočanstvo. To je jednostavno pitanje vjernosti onome na što smo svi pozvani. Posebnost ovog svjedočanstva bio je u tome što je ozbiljno shvaćen, bez opoziva, angažman prema jednom narodu, a to konkretno znači prema prijateljima, susjedima, kolegama s posla. Ostali su u ime bratstva za koje se zapravo treba odlučiti i koje se utjelovljuje u prijateljskim odnosima bez kojih bi bratstvo ostalo samo jedna pobožna želja, bez sadržaja i bez života.
Kako gledate na strahote aktualnih zbivanja u Palestini? Kakvi su odjeci u Vašem okruženju?
Ova tema stvara sve veći jaz između arapskog svijeta i zapada. Arapski svijet na vlastitoj koži osjeća nepravdu i nasilje koje Gaza trpi, kao nikad do sad. Od svih sukoba koji razdiru svijet, ovaj nas posebno pogađa, jer kako kaže psalmist govoreći o Jeruzalemu, svaki je čovjek rođen ondje. Naša Crkva je Crkva ove zemlje, Alžira, i mi proživljavamo ovaj sukob prožet mirisom ovog stada, prema izrazu pape Franje. Na osobnoj razini, i sâm sam iskusio svakodevna poniženja i nepravde koje trpe Palestinci i to je u meni ostavilo neizbrisivi trag. Srce mi se cijepa zbog Gaze i njenih stanovnika, što nikako ne znači da opravdavam zločine počinjene 7. listopada. Oni nemaju nikakvog opravdanja, ali nisu bez ikakvog razloga.
Kako vidite poslanje Crkve danas? Kako gledate na nastojanja pape Franje u izgradnji mira u svijetu? Zašto stavovi pape Franje često izazivaju toliko kontroverzi?
Bratstvo će ostati jedno od najvažnijih obilježja pontifikata pape Franje. Učinio je mnoge geste u tom smjeru, među kojima je, naravno, i enciklika Fratelli tutti. Jedna vrlo posebna inicijativa bila je Deklaracija o ljudskom bratstvu koju je potpisao s Velikim imamom Al Azhara 3.veljače 2019. godine u Abu Dhabiju. Dva vjerska lidera zajednički pozivaju na mir, na solidarnost i pravednost u svijetu. Ne radi se o teološkom diskursu, nego o zajedničkoj nadi. Obojica gledaju u istom smjeru. A kad se međusobno gledaju, to su dva prijatelja koja to čine s osmjehom. Ovo je također revolucionarna koncepcija međureligijskog dijaloga.
Često smo u napasti da teološki dijalog stavljamo ispred susreta, kao da bi za stvaranje istinskog odnosa trebalo najprije smanjiti teološke zapreke. A ovdje, dva vjernika dostojna povjerenja, iako različitih vjera, angažiraju se kao braća, zajedno preuzimaju svoju odgovornost prema svijetu. Prijateljstvo koje proizlazi iz uzajamnog povjerenja, iz priznavanja vrijednosti onog drugog, uključujući i njegovu drugačiju vjeru, temelj je bratstva koje se očituje djelima. Uvjeren sam da je prijateljstvo istovremeno izvor i krajnja svrha bratstva. U muslimanskom svijetu u kojem živimo, nazivati se braćom unatoč vjerskim razlikama, znači zakoračiti preko zida međureligijskih razlika. I jedino nam osjećaj prijateljstva omogućuje taj iskorak.
U konačnici, revolucija pape Franje nije utemeljena na doktrinarnim reformama koje jedni priželjkuju, a drugi ih se boje. Ona je prije svega u promjeni odnosa Crkve prema svijetu. Ova promjena odnosa ima svoje ime: bratstvo.
Kakva su Vaša očekivanja od Sinode o sinodalnosti, novih crkvenih reformi? Koja je Vaša vizija Crkve u ovom vremenu promjena epohe?
Čini mi se da je ova Sinoda o sinodalnosti kamen temeljac pontifikata pape Franje. Stoga je od iznimne važnosti. Na izvjestan način ona nam zabranjuje shvaćanje sabora po modelu onih prethodnih koji su izgrađivali nauk Crkve. Kako možemo danas zamisliti susret svih biskupa svijeta bez prisutnosti svih sastavnica „Božjeg naroda“? To je postalo nezamislivo, a taj se prijelaz dogodio bez buke, bez raskola, kao nešto očito.
Spomenuli ste promjenu epohe i vjerujem da se to događa i u našoj Crkvi. Ono što je do jučer, a možda i danas, izgledalo očito, na primjer ovo da se na svim razinama upravljanja nalaze isključivo muškarci, definitivno pripada prošlosti. I to je tek početak. Ubrzo će mnogi elementi iz života naše Crkve koji su se činili bezvremenski postati nesuvremeni, da ne kažem anakroni. I to ne dovodi u pitanje nijedan element koji se odnosi na polog vjere. Sudionici ovog prvog zasjedanja Sinode o sinodalnosti imali su iskustvo uzajamnog slušanja svake osobe, bez obzira na spol, društveni položaj ili status u Crkvi koji ih je obilježio i formirao. To iskustvo proživljeno na vrhu Crkve proširit će se na sve razine i do najudaljenijih župa. U svakom slučaju, tome se nadam i teško mi je povjerovati da ovaj razvoj događaja nije dio dinamike Kristova evanđelja.
Ove godine obilježit ćete 30. obljetnicu ubojstva 12 hrvatskih radnika koji su spomenuti i na misi beatifikacije alžirskih mučenika 2018. Od srca Vam zahvaljujemo na svemu što činite kako njihov spomen ne bi pao u zaborav, kao i na svim Vašim nastojanjima da se prenose istinska svjedočanstva života i mučeništva u službi mira i sveopćeg bratstva.
Da, 14. prosinca ove godine prisjetit ćemo se 30. obljetnice ubojstva 12 hrvatskih radnika u selu Tamesguida, u podnožju samostana Tibhirine. Iako oni nisu bili u Alžiru zbog crkvenog poslanja, bili su tamo zbog potreba svojih obitelji, vršeći svoju osobnu dužnost. Redovnicima su oni bili važni i njihovo ubojstvo za njih je bio veliki šok. Voljeli su ove ljude jednostavne vjere, a njihovo ubojstvo učinilo je mogućnost njihove vlastite smrti stvarnijom. Napad na ove ljude ubijene zbog svoje vjere, bio je prekretnica u životu redovnika.
Kad god smo se na samostanskom groblju prisjećali redovnika, uvijek smo se sjetili i ovih dvanaest hrvatskih radnika, ali nešto je nedostajalo. Povodom ove tridesete obljetnice želja nam je nadoknaditi taj nedostatak i na samostanskom groblju postaviti obilježje njima u spomen. Hrvatska će biti prisutna u samostanu Tibhirine (kana; fratellanza.net).