Izlaganje Isusove male sestre Vesne Zovkić na ekumenskom i međureligijskom okruglom stolu pod nazivom “Zajedno na putu prema Bogu. O vjeri, toleranciji i suživotu” u organizaciji zagrebačkog Napretka 28. listopada 2020. godine.
Bio je to čovjek prirodnog nenamještenog ponašanja, hrabar u naviještanju Evanđelja i dosljedan u njegovoj primjeni, čovjek dijaloga, ekumenski otvoren i bratski bliz. Crkvi treba više ovakvih autentičnih i nenamještenih pastira, a vrijedilo bi i pokrenuti proces za njegovu beatifikaciju.
Sveti Ivan Pavao II: «Svjedočanstvo dano za Krista do prolijevanja krvi postalo je zajednička baština katolika, pravoslavaca, anglikanaca i protestanata… Ekumenizam svetaca, mučenika možda je najuvjerljiviji». Što više budemo poštivali žrtve drugih i mučenike druge Crkve i vjerske zajednice, bit ćemo vjerodostojniji vjernici i autentičnije ćemo moći tražiti respekt za svoje žrtve.
Franjo: “S pouzdanjem zazovimo Duha kako bi vodio naše korake i da svatko s novoobnovljenim zanosom čuje poziv da radimo za ekumensku stvar”.
Drugim vatikanskim koncilom Katolička crkva se jasno, neopozivo i nepovratno opredjeljuje za ekumenizam kojeg su započeli drugi kršćani. Na današnji je dan prije 25 godina Ivan Pavao II. potvrdio i proširio ovu misiju enciklikom “Ut unum sint”. Nailazio je i on na određeni unutarcrkveni otpor i nije mu bilo lako. No nije odustao, nego je osnažio dijalog za ostvarenje Kristova testamenta i molitve Ocu “da svi budu jedno”.
Nije li danas neobično da su prije 50 godina “mješoviti brakovi” u Katoličkoj crkvi bili strogo zabranjeni? Na današnji dan, 31. ožujka 1970., sveti Pavao VI. dokinuo je tu nepravednu praksu. Što li će sve biti neobično generacijama nakon nas?
Na prvoj katoličkoj misi u protestantskoj katedrali svetog Petra u Ženevi nakon gotovo 500 godina trebalo bi se prakticirati “euharistijsko gostoprimstvo”. Katolici pozivaju evangeličke kršćane da dođu na Pričest
Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama
Otvoreno pismo hrvatskih katoličkih, pravoslavnog i protestantskog teologa
Apsolutni primat oblikâ ispovijesti vjere, u odnosu na trajno poslanje njihova prevođenja, bio bi takav da rađa određen duh reakcije, konformnosti, geta, nasilnog integrizma, dotle da bi se teologija odrekla svoje kreativne misije. Ako bi se slijedila ta opcija, bila bi potisnuta neophodna razlika između jedinstva ispovijesti i legitimne raznolikosti teološkog objašnjenja. To bi rezultiralo mrtvim, umjetnim, opresivnim i paralizirajućim jedinstvom u odnosu na misionarski impuls.