Vjera u Boga, koja se u nezrelom obliku razvila u djetinjstvu, u slabije obrazovanih ljudi nerijetko ostaje na toj razini i u odrasloj dobi, te se tada ponekad zna sljubiti s nacionalizmom, šovinizmom, ksenofobijom i sl.
Prenosimo tekst osobne ispovijesti vjere autora koji je nekadašnji agnostik, a u kojem se dotiče pitanja koja obrađuje blog Responder.
Katoličko Vjerovanje počinje riječima “Vjerujem u jednoga Boga”. Tog Boga je objavio Isus Krist. Otac rađa Sina, Sin biva rođen od Oca, a Duh Sveti izlazi od Oca i Sina.
Vjera u Boga znači osnovno povjerenje, odbijanje zatvaranja prema stvarnosti. Vjernik se ne uskraćuje prvom i posljednjem temelju, uporištu i cilju stvarnosti, nego se upušta u nju i predaje joj se.
Papa: Gospodin ne traži kršćane koji nikada ne sumnjaju i uvijek se razmeću sigurnom vjerom. Kad je kršćanin takav, nešto nije u redu. Ne, avanturu vjere, kao i kod Tome, čine svjetla i sjene. Ako ne, koja bi to vjera bila? Vjera poznaje vremena utjehe, zamaha i entuzijazma, ali i umora, zbunjenosti, sumnji i mraka.
Kriste, Sine Boga živoga
smiluj mi se: ozdravi me
da vidim tebe
naš put, naš život,
istinu koja nas spašava.
Dietrich Bonhoeffer (1906.-1945.), mladi pastor koji je simbol njemačkog otpora nacizmu, među onim je ljudima koji nas mogu poduprijeti na putu vjere.
Papa Franjo upozorava da će oni koji previše ozbiljno shvaćaju vanjske oblike vjere na kraju izgubiti iz vida ono bitno. Time Isus pridaje važnost činjenici da se vjera ponovno dovodi u fokus.
“Vjera je hrabrost ući u oblak misterija i podnijeti otvorena pitanja“. To kaže češki svećenik, filozof i sociolog Tomáš Halík za Radio-Akademie na Radio Vaticanu.
Sonja Savić: U vrijeme narušenih i izopačenih duhovnih vrednota, kada je pojam grijeha izgubio svoje stvarno značenje, kada je upotreba razuma postala izvor stresa, a zabluda postala utjeha duha, pozvani smo da riječju i djelom podignemo pogažena duhovna načela – istinu, dobrotu i pravdu.