istaknuto

Vjernička savjest pred ekološkom nepravdom: Gospić, opće dobro i vjerodostojnost kršćanskoga svjedočenja

Slučaj Gospić stoga traži više od sanacije otpada. Traži sanaciju kulture šutnje, relativiziranja odgovornosti i selektivne moralne osjetljivosti. U tome se otvara i jedna od važnih poveznica s Magnifica humanitas: veličina čovještva ne očituje se samo u sposobnosti stvaranja i upravljanja sve moćnijim tehnologijama, nego i u spremnosti da se vlastita moć ograniči radi čovjeka, zajednice i budućnosti. Čovjek je velik onda kada svoju moć pretvara u služenje, a ne u dominaciju; kada političku odgovornost shvaća kao služenje općemu dobru, a ne kao zaštitu vlastitih interesa; i kada njegova savjest ostaje slobodna i onda kada bi bilo lakše šutjeti.

Biskup Wiesemann o ostavci: Nije riječ o razočaranju u Crkvu

Biskup Speyera Karl-Heinz Wiesemann iznenada je odstupio sa službe u 66. godini. Dan nakon prihvaćanja ostavke pojasnio je da razlog nije razočaranje u Crkvu ni zastoj crkvenih reformi, nego narušeno zdravlje i spoznaja da više nema snage nositi zahtjeve biskupske službe.

Gospić kao zrcalo naše šutnje

Slika: Nepropisno odlaganje opasnog i teškog otpada (ilustracija – arhivska) Krešimir Cerovac Slučaj „Gospić“ potiče na razmišljanje o ekosocijalnoj misli Crkve, koja nije dodatak tradicionalnom …

Pročitaj više

Kad enciklike progovore, neki čuju Manifest

„Nije odloživo riješiti temeljne uzroke siromaštva, ne samo zbog hitnosti koja je važna za dobro reda u društvu, nego i zato što društvo treba izliječiti bolest koja ga slabi i frustrira, a koja može dovesti jedino do novih kriza.“ – papa Franjo, Evangelii gaudium

Sinodalnost u enciklici ‘Magnifica Humanitas’

U enciklici pape Lava XIV., „Magnifica Humanitas“, ne samo da dobivamo pravovremenu mudrost o umjetnoj inteligenciji, već dobivamo i dragocjeni uvid u njegovu ekleziologiju te razumijevanje katoličkog socijalnog nauka.

Javno poslanje Crkve: kontinuitet od Aparecide do pape Lava XIV.

Krešimir Cerovac: Papa Lav XIV., slijedeći ekleziološku viziju oblikovanu na skupu u Aparecidi ne govori o Crkvi koja se iz dobrote, društvene osjetljivosti ili pastoralne pragmatičnosti odlučuje baviti društvenim pitanjima. Naprotiv, polazi od uvjerenja da je Crkva po samoj svojoj naravi pozvana biti prisutna u životu naroda. Ta prisutnost nije tek jedna od mogućih dimenzija njezina djelovanja, nego pripada samom njezinu identitetu.

Milivoj Kolar – čovjek koji liječi knjige

Za Milivoja mogu reći da je on čovjek koji liječi knjige. On ih ne popravlja samo izvana. Ne vraća im tek korice, hrbat i čvrstoću. On starim knjigama vraća dostojanstvo, a zajednicama koje su ih nosile vraća sigurnost da njihovo pamćenje neće nestati u prašini, vlazi, zaboravu ili nehaju.