Foto: © picture alliance / Geisler-Fotopress (simbolična fotografija)
„Ludak je potpuno opsjednut jednom idejom, i sve na što naiđe potvrđuje njegovu ludost. Prepoznajete ga po tome kako se odnosi prema zdravom razumu, po njegovim iznenadnim inspiracijama i po tome što prije ili kasnije spominje templare.“
(Umberto Eco, „Foucaultovo njihalo“)
Piše: Krešimir Cerovac
Čovječanstvo se nalazi u razdoblju tzv. post-istine u kojem skeptični, relativistički i ravnodušni stavovi prema istini sve više dominiraju intelektualnim, javnim i društvenim životom stvarajući stanje u kojem ništa nije istinito i sve je moguće. Post-istina je mutan koncept povezan s ogromnom diseminacijom lažnih informacija, koje utječu na donošenje odluka ljudi u različitim sferama: u politici, ekonomiji, zdravstvenom obrazovanju i religiji, i to brzinom i količinom nikada prije viđenom. Stvarnost je takva da post-istina prožima gotovo sve u životu poput zaraznog virusa, uključujući i znanost.
U ozračju post-istine, istina i činjenice postale su manje važne od emocionalnog uvjeravanja. To je razdoblje u kojem objektivne znanstvene istine često nisu od presudne važnosti za kulturu i društvo. U društvu post-istine, ljudi su skloni prihvaćanju informacija koje potvrđuju njihove predrasude i osjećaje, čak i kada te informacije nisu podržane dokazima ili su jasno netočne. Predmetak „post“ pritom ne označava toliko da je istina nestala u vremenskom smislu, već da je zasjenjena, odnosno da je izgubila na značaju. Post-istina je, dakle, fenomen u kojem je vjerojatnije da će pojedinac radije prihvatiti informacije, koje se slažu s njegovim već unaprijed postojećim uvjerenjima, iako one nisu potkrijepljene dokazima. Ušavši u doba post-istine, čovječanstvo je počelo sve češće stvarne činjenice zamjenjivati alternativnim činjenicama, pri čemu osjećaji dobivaju veću težinu i važnost od neprijepornih dokaza. Fenomen post-istine može dovesti do polarizacije društva, slabljenja povjerenja u znanstvene i stručne izvore te otežanog donošenja informiranih odluka.
Njemačko – američki filozof, teolog i književnik Dietrich von Hildebrand (1889. – 1977.) još proročanski je pred mnogo godina rekao: „Jedno od najzlokobnijih obilježja sadašnje epohe nedvojbeno je svrgavanje istine s prijestolja.” Prema von Hildebrandu, istina igra ključnu ulogu u izgradnji zdrave zajednice. Zajedničko traženje i priznavanje istine jača društvene veze i omogućava autentičnu komunikaciju i suradnju među ljudima. A Clive Staples Lewis u „Pisma starijeg đavla mlađem“ zaključuje: „Nekoliko stoljeća ranije… ljudi su još uvijek prilično dobro znali kad je neka stvar dokazana, a kada nije, te ako je nešto dokazano u to su stvarno vjerovali“.
George Orwell je uveo koncept „dvostrukog razmišljanja“, sposobnosti držanja dviju proturječnih uvjerenja istodobno. Ova praksa omogućava ljudima da prihvate laži kao istinu, što je ključno za održavanje totalitarne vlasti. Predvidio je fenomen post-istine s golemom predusretljivošću rekavši: „U vremenima univerzalne prijevare, govoriti istinu bit će revolucionaran čin”.
„Je li istina mrtva?“ bio je naslov na naslovnici časopisa „Time“ od 3. travnja ove godine, jasna referenca na poznatu naslovnicu iz 1968. godine s pitanjem „Je li Bog mrtav?“. Iako je primamljivo vidjeti analogiju između tih dvaju pitanja, zabrinutost zbog trenutne post-istine političke klime nije ontološki problem iste vrste. Radi se o pitanju činjenične istine: što se dogodilo ili nije dogodilo, što je dokazivo istinito ili lažno. Post-istina je elegantan način opisivanja napada ne na metafizičku prirodu istine, već na samu negaciju povijesnih činjenica.
Fenomen post-istine cvjeta prije svega na plodnom tlu društvenih mreža. Iako su prvobitno zamišljene kao izvor obilja znanja, društvene mreže, nažalost, pridonijele su dubokim podjelama u društvu. Tvorci Interneta su maštali o informiranijem, tolerantnijem, pravednijem i ujedinjenijem svijetu putem otvorene razmjene informacija i dijaloga. No, umjesto toga, stvorila se atmosfera u kojoj se također stvaraju razni politički konsenzusi, širi mržnja, oblikuju lažni identiteti i stavovi koji su postali važniji od činjenica, sve udaljeniji od stvarnog stanja.
U svijetu obilježenom skepticizmom, relativizmom i iskrivljavanjem istine, korisno je vjernicima prisjetiti se dviju značajnih enciklika pape Ivana Pavla II.: „Fides et Ratio“ („Vjera i razum“) i „Veritatis Splendor“ („Sjaj istine“). Ove enciklike pružaju duboke uvide u odnos između vjere, razuma i moralnih apsoluta, te prenose nauk ukorijenjen u bogatoj tradiciji katoličke misli, čineći ih iznimno važnima za suočavanje s izazovima koje donosi era post-istine. Obje enciklike pozivaju na povratak sveobuhvatnom i povezivom razumijevanju istine – onom koje objedinuje vjeru i razum, te priznaje postojanje objektivnih moralnih načela. „Sjaj istine blista u svim djelima Stvoriteljai, na poseban način, u čovjeku, stvorenom na sliku i priliku Božju Istina prosvjetljuje čovjekovu inteligenciju i oblikuje njegovu slobodu, vodeći ga do spoznaje i ljubavi prema Gospodinu”, napisao je sveti Ivan Pavao u enciklici „Veritatis Splendor“.
Povezano s fenomenom post-istine javlja se još jedan zabrinjavajući trend: na Zapadu mnogi omalovažavaju intelektualna postignuća i odbacuju savjete stručnjaka. U društvu gdje su osobna uvjerenja i politička agenda važniji od empirijskih dokaza, znanstvenici se suočavaju s izazovom očuvanja objektivnosti i rigoroznosti svojih istraživanja. Iako sve većem broju laika nedostaje osnovno znanje, vrlo spremno odbacuju temeljna pravila dokazivanja i rasprave, odnosno odbijaju iznijeti logičke argumente. Odbacuje se stoljećima akumulirano znanje i potkopava praksa i navika, koje omogućuje razvoj novih spoznaja. Svijet se kreće prema kolapsu razlike između profesionalaca (eksperata) i laika, a pokrenut je Googleom i podržan Wikipedijom. S obzirom na to da se lažne vijesti i dezinformacije brzo šire putem društvenih mreža, znanstvena zajednica mora pronaći učinkovite načine za komunikaciju znanstvenih činjenica široj javnosti.
Još je početkom 1980. Isaac Asimov napisao ju časopisu „Newsweek“, nešto što je moglo biti napisano i jučer: „Napor antiintelektualizma bio je stalna nit koja se provlačila kroz naš politički i kulturni život njegovana lažnim mišljenjem da demokracija znači da je „moje neznanje jednako dobro kao i vaše znanje.“ Izjava se odnosi na društvo u SAD, ali se može danas primijeniti i na Europu i šire. Asimov je, općenito uzevši, vjerovao da je neznanje jedno od najvećih prijetnji ljudskoj civilizaciji. Smatrao je da ljudi često djeluju na temelju neznanja i predrasuda, što može dovesti do opasnih posljedica.
Ugledni novinar „New York Timesa“ Frank Bruni je u jednom svom tekstu napisao: „Iako nas sve Internet može učiniti pametnijima, mnoge nas čini glupljima, jer to nije samo magnet za znatiželjnike. To je ponornica za lakovjerne. To svakog čini trenutnim stručnjakom. Imate li diplomu? Ne treba mi! Pa, napravio sam Google pretraživanje“. Bruni je kritizirao površnost informacija, koje se šire putem Interneta, gdje su često površne informacije i dezinformacije raširene brže od provjerenih i detaljnih izvora.
Rezultantna poplava informacija, često različite kvalitete i ponekad nejasne razumnosti, stvara privid znanja, koji ljude ostavlja u lošijem položaju nego kad ništa ne znaju. Konačno, i možda najviše uznemirujuće, Internet često stvara ljude koji su opaki, netolerantni i nesposobni za vođenje dijaloga u kojem bi svi mogli nešto naučiti.
U knjizi „Smrt stručnosti“ autor Tom Nichols navodi: „Bojim se da svjedočimo smrti samog ideala stručnosti. Ova pojava potaknuta je Googleom, Wikipedijom i blogovima prepunim dezinformacija, te ukida bilo kakvu podjelu između profesionalaca i neznalaca, učenika i nastavnika, znalaca i neznalica – drugim riječima, između onih koji imaju neosporna postignuća u nekom određenom području i onih koji ih nemaju. Smrt stručnosti nije samo odbacivanje postojećeg znanja, već je u osnovi odbacivanje znanosti i racionalnosti. Problem nije samo u sumnji prema znanju stručnjaka; naprotiv, riječ je u potpunom odbacivanju stručnosti u korist individualnog iskustva i subjektivnih mišljenja.“
Problem je mnogo složeniji od pukog nepovjerenja u određene znanstvene spoznaje. Ako bi se radilo samo o sumnji u pojedinačne tvrdnje, svatko bi mogao potražiti alternativne izvore, koji ne potkrepljuju spornu tvrdnju, ili zatražiti drugo mišljenje, što je uobičajeno u medicinskim dijagnozama. Međutim, to se ne događa. Za značajan dio šire javnosti pitanje istinitosti primljenih informacija nije predmet rasprave. Umjesto toga, mnogi vjeruju da je njihov vlastiti način pronalaženja i obrade informacija jednak, ili čak superiorniji u odnosu na onaj koji nude znanstvenici. Nikada prije nije toliko ljudi imalo pristup velikoj količini informacija, a ipak su toliko otporni na usvajanje novih spoznaja.
„Što je još gore, ono što danas smatram posebno zabrinjavajućim nije samo to što ljudi odbacuju stručnost, već i to što to čine s takvom učestalošću, u vezi s brojnim pitanjima i s tolikim žarom“, ističe Nichols u svojoj knjizi.
Tvrdnje znanstvenika često izazivaju eksplozije bijesa u dijelu javnosti, koja ih vidi kao lažna „pozivanja na autoritet“, znakove zastrašujećeg „elitizma“, te očigledne pokušaje zloporabe znanosti za gušenje dijaloga, koji koji bi trebao biti svojstven pravoj demokraciji. Mnogi vjeruju da jednaka prava u političkom sustavu automatski znače da mišljenje svake osobe o bilo kojoj temi mora biti prihvaćeno kao ravnopravno bilo kojem drugom mišljenju. Ova pojava je nova u zapadnoj kulturi i predstavlja agresivnu zamjenu znanstvenih i stručnih stajališta s inzistiranjem da je svako mišljenje o bilo kojoj temi jednako vrijedno kao i bilo koje drugo. Pritom se ne iznose protuargumenati već se samo ponavlja tvrdnja, što onemogućuje razumnu raspravu. Oslanjanje na pseudoznanost i lažna proročanstva čak i od strane ljudi koji imaju istaknute položaje u Crkvi udarac je vjerodostojnosti Crkve.
Najžalosniji aspekt priče o „smrti stručnosti“ je sveprisutnost tzv. teorija zavjere u današnjem društvu. Problem s teorijama zavjere nije u u samom postojanju zavjera – zavjere se doista događaju u stvarnom svijetu. Problem leži zavjerničkom načinu razmišljanja i načinu na koji se teorije zavjere argumentiraju. Za razliku od sujeverja, koje je jednostavno, teorije zavjere su nevjerojatno složene. Potrebna je prilično inteligentna osoba da bi konstruirala doista zanimljivu teoriju zavjere, jer su takve teorije zapravo izuzetno kompleksna objašnjenja. Teoretičari zavjere manipuliraju opipljivim dokazima kako bi ih prilagodilis svojim objašnjenjenjima. Još gore, često će ukazivati na nedostatak dokaza kao još snažniju potvrdu svojih tvrdnji. Na taj način, teorije zavjere postaju samoodržive strukture koje je teško osporiti logikom ili racionalnim argumentima.
Teorija zavjere dočarava ljudima sliku skupine osoba, koja u zadimlljenim prostorijama kuje planove kako bi postigla određeni cilj. Zavjera, dakle, podrazumijeva, tajnost i subverziju, trikove, manipulacije, te zlobu i predumišljaj. Teorija zavjere predstavlja optužujuću percepciju prema kojoj mala skupina moćnih ljudi radi u tajnosti za svoju dobrobit protiv općeg dobra, na način koji podriva temeljna pravila i koristi široko rasprostranjenu uporabu sile i prijevare. Po definiciji, teorije zavjere su nepobitne; stručnjaci koji im proturječe samo potvrđuju da su i oni dio zavjere. Temelje se na osnovnoj pretpostavci da stvari nisu onakve kakvima se čine, te da postoji zavjera koja prikriva istinu i širi laž. Međutim, ako stvari nisu onakve kakvima se čine, onda ni teorija zavjere nije ono što se čini. Najosnovnije u razmišljanju o teorijama zavjere jest to što su samozatvorene i imune na protudokaze. Mnogi su zarobljeni u svijetu teorija zavjere, gdje svaka nova informacija samo služi kao dodatna „potvrda” njihove fiksacije, bez obzira na to koliko je nelogična. Sve se može pretvoriti u dokaz za teoriju zavjere, jer se sve što je u „suprotnosti“ s teorijom tumači kao dokaz zataškavanja. Teorije zavjere započinju zaključkom, a zatim se biraju ili izvrću činjenice, koje odgovaraju tom unaprijed oblikovanom zaključku. To nije put znanosti ili teologije.
Teorije zavjere duboko su privlačne ljudima, koji teško shvaćaju komplicirani svijet i nemaju strpljenja za manje dramatična objašnjenja. One su također, na neki način, posljedica narcizma, jer postoje ljudi, koji radije vjeruju u komplicirane besmislice nego da prihvate svoju nesposobnost shvaćanja ili priznaju da je nešto iznad njihovih intelektualnih sposobnosti razumijevanja. Danas su teorije zavjere uglavnom reakcije na gospodarske, političke i društvene poremećaje koje izaziva globalizacija. Nažalost, vidljivo je da postoji tendencija među vjernicima u katoličkoj internetskoj sferi priklanjanja teorijama zavjere. Neki uglednici u Katoličkoj crkvi, kao što su kardinali Gerhard Ludwig Müller i Joseph Zen Ze-kiun, te nadbiskup Carlo Maria Viganò potpisali su pismo javnosti u kojem tvrde da je COVID – 19 pokušaj stvaranja „svjetske vlade izvan svih nadzora“, te da je cijepljenje prevara na koju su nasjeli i papa Benedikt XVI. i papa Franjo.
Desetljećima su u pojedinim tradicionalističkim katoličkim krugovima kružile teorije zavjere koje su, između ostalog, tvrdile da su papa sveti Pavao VI. i neki drugi istaknuti kardinali i biskupi u vrijeme Drugoga vatikanskog sabora bili tajni masoni. Paranoja o slobodnim zidarima koji pokušavaju preuzeti svijet dugo je bila hobi konzervativaca, a optužba pape Pavla VI. je bila njezina posebna manifestacija, koja je imala za cilj diskreditirati liturgijske reforme Drugoga vatikanskog koncila.
Papa Franjo se više puta osvrnuo na teorije zavjere, upozoravajući na njihove opasnosti i negativne učinke na društvo. Smatra ih jednim od oblika dezinformacija koje unose podjele i potkopavaju zajedništvo. Naglašavao je da širenje lažnih informacija može imati ozbiljne posljedice na društveno tkivo i zajedništvo. I sam je bio meta raznih teorija zavjere i optužbi tijekom svog pontifikata. Te optužbe uglavnom su dolazile iz tradicionalističkih i ultrakonzervativnih krugova unutar Katoličke crkve, a manje iz sekularnih izvora. Tradicionalistički katolički krugovi optuživali su ga za povezanost s masonskim ložama. Jedna od upornijih teorija zavjere sugerira da je papa Franjo dio globalističke zavjere za potkopavanje tradicionalnih katoličkih vrijednosti ili uspostavu “novog svjetskog poretka”. Ovu ideju potaknuli su njegovi progresivni stavovi o pitanjima kao što su međuvjerski dijalog i ekonomska nejednakost, što neki kritičari doživljavaju kao odstupanje od crkvenih tradicija.
Nedavno ekskomunicirani nadbiskup Vigano čak je rekao da je očito da je encikliku „Fratelli tutti“ napisao u ozračju masonstva, što su mnogi u SAD-u prihvaćali. Neosnovane optužbe o promicanju hereza, globalističke agende i promicanja cijepljenja kao dijela šire zavjere dolazile su od onih, koji se zapravo protive reformama i otvorenijem pristupu Crkve pod Papinim vodstvom. Ono što doista smeta klevetnicima pape Franje je to što njegova teologija proizlazi iz stvarnosti: iz stvarnosti nepravde, siromaštva i uništavanja prirode te iz stvarnosti crkvenog klerikalizma. Papa Franjo prelazi od dogme do kerigme, od teorijskih načela do pastoralnog razlučivanja i mistagogije. A nereagiranjem mnogih biskupa i nebranjenjem pape Franje, i dopuštanjem rasta teorija zavjere, koje su podrivale legitimno izabranog papu, srušen je i posljednji tabu. Sad je sezona lova otvorena za sve.
I danas su aktualne proročanske riječi pape Ivana XXIII. izrečene na otvaranju Drugog vatikanskog koncila: „Ponekad se dogodi da čujemo određena mišljenja koja Nas uznemiravaju – mišljenja izražena od strane ljudi koji, iako gorući hvalevrijednim žarom za religiju, nemaju dovoljno razboritosti i prosuđivanja u svojoj procjeni događaja. Oni ne mogu vidjeti ništa osim nesreće i katastrofe u sadašnjem stanju svijeta. Stalno govore da ovo naše moderno doba, u usporedbi s prošlim vremenima, definitivno propada. Po njihovom stavu čovjek bi pomislio da ih povijest, ta velika učiteljica života, ničemu nije naučila. Čini se da zamišljaju da je u danima ranijih koncila sve bilo kako treba biti što se tiče doktrine i morala i pravedne slobode Crkve. Osjećamo da se moramo ne složiti s ovim prorocima propasti, koji uvijek predviđaju gore katastrofe, kao da je kraj svijeta na dohvat ruke.”
Istina je temelj kršćanskog života, a širenje lažnih informacija i teorija zavjere proturječi evanđeoskim vrijednostima.Cilj katolika je podijeliti Isusovu poruku s cijelim svijetom. Veliki dio te poruke svodi se na vjerodostojnost. Zna se da je vjera istinita, ali to nije jedini aspekt uvjeravanja. Ako je vjernik vjerodostojan i izvan vjere, onda je vjerojatnije da će drugi prihvatiti njegovu poruku. Promicanje teorija zavjere šteti vjerničkom kredibilitetu. Crkva, treba tretirati teorije zavjere s istom ozbiljnošću kao i druge značajne moralne probleme današnjice poput imigracijske politike, pobačaja, rasizma i trgovine ljudima. Vjernici su pozvani ispravljati dezinformacije i teorije zavjere kada na njih naiđu na društvenim medijima i u zajednicama. Kršćani su pozvani voljeti istinu i ne smiju biti pod utjecajem laži. Aktivno trebaju promicati točne znanstvene i javnozdravstvene podatke iz pouzdanih, opće prihvaćenih izvora, te ih koristiti pri donošenju odluka za svoje obitelji, crkve, škole i radna mjesta. Kršćanin koji je krivo informiran može učiniti nezamislivu štetu društvu, Crkvi i samome sebi. Razboritost nije pasivnost a oprez nije kukavičluk (fratellanza.net).