Kako ljudi dospiju u toksične zajednice? I zašto je žrtvama psihičkog zlostavljanja tako teško osloboditi se? Stephanie Butenkemper je savjetnica i istovremeno pogođena osoba. U intervjuu objašnjava sudbonosne mehanizme.
Katharina Geiger
Gospođo Butenkemper, istraživali ste temu duhovničkog zlostavljanja i detaljno se njome bavili, a i sami ste žrtva. Prošli mjesec je izašla Vaša knjiga „Toksične zajednice: Prepoznati, spriječiti i liječiti duhovničko i emocionalno zlostavljanje“. Knjiga signalizira, obećava; postoji perspektiva. Prvo, razjasnimo koja je točno razlika između psihičkog i duhovničkog ili duhovnog zlostavljanja.
Stephanie Butenkemper (sistemska terapeutkinja i bračna, obiteljska i životna savjetnica u Katoličkom savjetovalištu u Kölnu, govori o temi duhovničkog zlostavljanja): Psihičko zlostavljanje može biti sveobuhvatni pojam iznad duhovničkog zlostavljanja. Psihičko znači da je povezano s ljudskim duhom, sa sposobnošću razmišljanja i našim shvaćanjem. To uključuje i samu emocionalnu zloporabu moći. Duhovničko zlostavljanje znači da ovo zlostavljanje koristi vjeru, teologiju ili kršćanske vrednote za manipulaciju, kontrolu i pritisak na ljude. Dakle, vjera se posebno zlorabi u duhovničkom zlostavljanju. Naravno, ovaj oblik zlostavljanja postoji na mnogo različitih načina u našem društvu. Tada se može govoriti o psihičkom zlostavljanju, ali čim se koriste sadržaji vjere, govorimo o duhovničkom ili duhovnom zlostavljanju.
Dakle, radi se o postupnom odustajanju od sebe, vlastitog identiteta u takvom procesu, svjesno ili nesvjesno. O kojim zajednicama, koje su zapletene u takve ovisnosti ili u takve duhovne dileme, govorimo? Kada je riječ o duhovničkom zlostavljanju, prvo što pada na pamet su religijske unutarnje veze. Ali to nije jedina stvar, zar ne?
U duhovničkom zlostavljanju, da. Kod psihičkog zlostavljanja to se može dogoditi u svim vrstama konteksta. Pretpostavka je da postoji zatvoren sustav i da postoji ideja za što ti ljudi rade, ujedinjuju se i bore. Preduvjet je da postoji hijerarhija u kojoj netko ima veću moć od drugih. To može biti, na primjer, u policiji, vojsci. Može biti u kuglana klubu, u sportskim klubovima – i to ističem u svojoj knjizi. Također ću to prikazati na primjeru pokreta za zaštitu klime koji ide vrlo ekstremno. To se može dogoditi u pedagogiji. To se stvarno može dogoditi bilo gdje, gdje ljudi imaju moć nad drugima i gdje postoji neka struktura i neki konstrukt da ljudi budu zarobljeni na taj način.
Kada govorimo o duhovničkom zlostavljanju, ono se ne odnosi samo na zajednice. Ja sam se u svojoj knjizi posebno bavila „Novim duhovnim zajednicama“ („Neuen Geistlichen Gemeinschaften“) u Katoličkoj Crkvi, jer je to opet poseban fenomen koji je posebno ranjiv, rekla bih. Ali to se također može dogoditi u zajednicama ili u župnom vijeću ili u pojedinačnim odnosima. Na primjer, kada netko traži duhovno vodstvo, a pratitelj izigrava ili zlorabi svoju moć i počne manipulirati osobom koja joj se povjerila. Konteksti su vrlo široki.
Pitanje: Dotakli ste se i pitanja obrazovanja. Znači li to da su škole ili fakulteti također takva mjesta?
Prikazala sam to u svojoj knjizi na primjeru škole u Odenwaldu. Bilo je i seksualnog zlostavljanja. No i tu je osnova psihičko zlostavljanje, na kojoj je cijela stvar pokrenuta, gdje su djeca dovedena u emocionalnu ovisnost. Tu su strukture moći između nastavnika i učenika bile toliko zamagljene da više nije bilo posve jasno tko zapravo ima koju ulogu.
Onda su tu bili učitelji ili odgajatelji, koji su naravno imali moć nad osobljem, koji su potom počeli zlostavljati djecu. Prvo na emocionalnoj, a potom i na fizičkoj razini. Nisu ni svi pogođeni. U takvim zajednicama pojedinci postaju žrtve. A ima i onih koji kažu da su bili sasvim dobro, a da to nisu ni primijetili. Nije kolektivno da svi doživljavaju isto.
Kako se ulazi u takav odnos ili što je opasno? Igra se s moći, ali što točno postaje teško ili što bi trebalo primijetiti da ste zarobljeni te da morate izaći?
To je jako dobro pitanje, jer je jako teško. Sada ću obratiti pozornost na duhovne zajednice jer je i to bio materijal za moje istraživanje. Intervjuirala sam osam žrtava koje su dolazile iz osam različitih duhovnih zajednica i rekle da su tamo doživjele duhovničko zlostavljanje. Moje istraživačko pitanje je bilo: Kako ljudi ulaze u takav sustav i zašto u njemu ostaju tako dugo? Što ih privlači i kako se izvući iz toga?
I ono što sam saznala je da su svi izjavili da je ta zajednica uspjela ponuditi neku vrstu zamjene za obitelj. Na samom početku obično je osjećaj: Hej, dobrodošao si ovdje, možeš nam se pridružiti, prihvaćamo te takvog kakav jesi, bezuvjetno. Također volim reći ključnu riječ „bombardiranje ljubavlju“ („Love Bombing“) – to također znamo iz toksičnih veza. Prije svega, ljudi su obasuti dobrom voljom i osjećajem da im je doista dopušteno biti tamo. To ima ogromnu privlačnost. I to uopće nije loše. To je u početku nešto vrlo pozitivno, a ima i pozitivan učinak na ljude koji potom dolaze. Prije svega, to jača samopouzdanje i daje veliku podršku i orijentaciju. I naravno, podržava činjenicu da sam se spremna posvetiti. Dobivam puno i želim nešto vratiti na neki način.
S vremenom – a to je ono što je opasno – kod duhovničkog zlostavljanja događa se vrlo postupno i vrlo suptilno da od tog početnog „potpuno si slobodan i dobrodošao si i možeš biti ovdje i mi ćemo te uzeti takvog kakav jesi“ odjednom postane smjer „ali mi ovdje već imamo ideju kako morate živjeti, i što je ispravno, a što pogrešno, i kako ste ovdje prihvaćeni ili jednostavno neprihvaćeni“. Ovo je postupan proces koji je tako opasan. Ono što se događa je da oni koji su pogođeni polako odustaju od svoje osobnosti, mijenjaju način odijevanja, mijenjaju svoj jezik i odriču se svojih hobija. Ponekad odustanu od krugova prijatelja koji im „više nisu dobri“ ili koji se više ne uklapaju u shemu što je dobro, a što loše. Često je određeno što čitaju ili smiju čitati, koje filmove gledati i s kim se okružiti.
To može biti u vrlo različitim stupnjevima. Može biti vrlo lagan i vrlo slab ili može biti vrlo krut i vrlo jak. Također postoje vrlo različite širine opsega pogođenih koji su mi ispričali svoje priče. Vrlo je teško primijetiti u što ste se uvalili i što se trenutno događa. Prilagodiš se grupi i u skupini manje-više svi žive tako. Također je važno biti dobar kršćanin i željeti postati svet. To je također nešto čime se često mami, da je cilj htjeti postati svet i htjeti spasiti duše.
Obično postoji misija da se nekako ispuni nalog od Boga, a to je često „spašavanje duša“ ili „pridobivanje ljudi za Boga“. Onda se morate potruditi. Tako ste zauzeti pokušavanjem, obraćenjem, postajanjem novom osobom. Sve se to često potkrjepljuje citatima iz Biblije i onim što nas uči Crkva, i to je ono što cijelu stvar čini toliko podlom. Kada kažem, na primjer: „Odbacite staroga čovjeka i zaogrnite se novim“ (usp. Ef 4,22-24), to se može tumačiti kao: Morate se odreći svoje stare osobnosti. Naravno da se ne kaže tako, ne kaže se: „Moraš se odreći svoje osobnosti“, nego se kaže: „Gledajte, to nije dobro i to Bog ne voli“. U slučaju duhovničkog zlostavljanja, ljudima se također mnogo govori što je Božja volja.
Često postoji neka karizmatična osoba, često su to i vođe, ali to uopće ne mora biti vođa, to mogu biti i drugi koji sjede na određenim pozicijama, ali koji onda imaju i ovlasti reći onima koji im se povjere: „Imam dojam da ti Duh Sveti želi reći ovo ili ono“.
To sam i sama doživjela kada sam se suočila s osobom koja je bila moj duhovni pratitelj i koja me također dosta napadala. Suočila sam se s njom i rekla: „Mislim da je loše kako se ponašaš prema meni. To zapravo nije ono kako sam zamišljala da se trebamo odnositi jedni prema drugima.“ – A onda je rekao: „Da, i meni je jako žao zbog toga, ali imam osjećaj da Duh Sveti želi da se tako ponašam prema tebi – i želi da budeš ponizna.“ I onda sam bila ušutkana, tada nisam mogla ništa reći protiv toga, jer ako to Duh Sveti hoće, onda je to tako.
U Vašoj knjizi to postaje konkretizirano na 256 stranica: dajete praktične savjete za one koji su pogođeni duhovnim zlostavljanjem. Kako ste razvili ovaj vodič?
Nakon mnogo istraživanja, jer nema puno o ovoj temi. Ono što mi je, međutim, bilo važno je traumatsko savjetovanje jer se često radi o traumatskim iskustvima. Zato mi je bilo važno uključiti traumatsko savjetovanje i aspekte koji su važni u traumatskom savjetovanju.
Druga stvar je bila da sam dosta promatrala savjetovalište za izlazak iz sekte da vidim što rade, jer ono što opisujem duhovničkim zlostavljanjem i o čemu smo razgovarali u psihičkom zlostavljanju, to su strukture koje također imamo u sektaškim grupama. Zato o toksičnim zajednicama zapravo govorim kao o sektaškim skupinama. Isti mehanizmi, iste strukture, iste strategije nalaze se uvijek iznova. Ovo je stvarno vrlo nevjerojatno. Ako imate posla sa sektama, možete ponekad pomisliti: Da, super, to je bila sekta u kojoj sam ja bila, a to je zapravo bila katolička zajednica. Ovo je vrlo zastrašujuće. Zato sam smatrala da je savjet za izlazak iz sekte vrlo koristan.
Tu je zatim teolog Peter Hundertmark iz biskupije Speyer, koji je o tome već dosta napisao. Puno sam istraživala i čitala intervjue s pogođenima. Također sam razgovarala s pogođenima o tome što im je pomoglo da izađu i vrate se u život. Iz svih tih izvora sam onda napravila ovaj savjetodavni koncept.
Sve je u fazama. Već naslov govori da je ovo put o odvajanju, zatim o procesuiranju i na neki način također ozdravljenju. I sami ste pogođeni. Kako Vam to pomaže u radu?
Pomaže mi to što točno znam o čemu ljudi pričaju. Ponekad je nevjerojatno, jer ne moraju toliko objašnjavati. Ono što smatram nevjerojatnim je to što ponekad mislim da su oni doista doživjeli ono što sam ja doživjela u potpuno drugačijim zajednicama ili u potpuno drugačijim situacijama. Djelomično je identično. Naravno, iz svojih iskustava vrlo dobro poznajem i sustav Katoličke Crkve. Znam kako se izigrava. Poznajem strategije, poznajem mehanizme i zbog toga je meni kao savjetnici mnogo lakše razumjeti pogođene. Ali isto tako vjerujem da oni koji dolaze na savjetovanje ne moraju toliko objašnjavati. Čest je problem kad se pogođeni usude govoriti o svojim iskustvima, a često naiđu na nerazumijevanje. Onda se kaže npr.: “Da, ali nisi trebao sudjelovati. Onda si mogao otići.” Ne razumije se da te dragovoljnosti i te slobodne volje uopće nije bilo. Mislim da će mi to biti od velike koristi. Zaista sam neko vrijeme mislila: Mislim da ne možete razumjeti duhovničko zlostavljanje, ako ga sami niste iskusili. Ali i to je ono što mi daje nadu, sve više susrećem ljude i stalno upoznajem one koji to sami nisu iskusili, ali koji su se time toliko intenzivno bavili iz istinskog interesa da mogu reći da su stvarno razumjeli o čemu se radi.
… Tome je, između ostalog, i namijenjena Vaša knjiga.
Da, točno.
Vidite li ozbiljno rješenje kako se mogu ukinuti nejednake strukture moći u našem društvu kako bi se spriječila upravo takva zlodjela?
Strukture moći postoje i uvijek će postojati. To je samo način da se nešto organizira. Znate to iz svog radnog konteksta. Negdje je potrebna određena hijerarhija. Pitanje je kako živjeti hijerarhiju. Postoje ravne hijerarhije i postoje vođe koji svoju moć vrše na ravnoj razini.
Mislim da će to uvijek biti problem. Ni tema nije nova. A ovu temu zlouporabe moći u Crkvi ili u samom kršćanstvu nalazimo već u Novom zavjetu, a nalazimo je i u Starom zavjetu. Ovo stvarno nije ništa novo. Ono čemu se, po meni, može konkretno suprotstaviti, jest da Crkva mnogo više pazi što njeni ljudi tamo rade. Za mene je vrlo važna uloga nadzora („Punkt Supervision“). Po mom mišljenju, svaki duhovni pratitelj treba nadzor, odnosno nekoga tko pazi što radi.
To imamo i u našem savjetodavnom kontekstu. Dio našeg profesionalnog standarda je i redovito sudjelovanje u nadzoru. To je jednostavno potrebno kada pratim ljude u njihovim životima. Znam to kao savjetnica. Sami smo u moćnoj poziciji jer ljudi dolaze k nama, povjeravaju nam se i traže savjet. Imam određenu „moć“ i moram je jako dobro iskoristiti. To je moja osobna odgovornost, razmotriti kako ne dovesti ljude u ovisnost, već kako ih ohrabriti i kako im pomoći da pronađu svoj put. Na primjer, ne smijem propisivati što je ispravno, a što nije – To je moja osobna odgovornost, razmotriti kako ne dovodim ljude u ovisnost, već kako ih ohrabrujem i kako im pomažem da pronađu svoj put. Na primjer, ne smijem propisivati što je ispravno, a što nije – u savjetovanju to idealno ne postoji. Trebam ljude osnaživati da pronađu svoje rješenje, u savjetovalištu to ne postoji. Trebam ljude osnaživati da pronađu svoje rješenje.
To je nešto što bih poželjela i Crkvi. A naravno, to je jako teško, jer Crkva tvrdi da na određeni način zna što je ispravno, a što pogrešno. Ako kažete da imamo istinu ili da vjerujemo da nam je istina otkrivena, onda je to naravno tvrdnja. To je izazov, ali mislim da je to dobar način da se s njim uhvatiš u koštac kada imaš na umu ljude i kada vidiš da postoji osoba koja je, u toj teološkoj terminologiji, ljubljeno dijete Božje. Imam vrlo odgovoran zadatak kada pratim osobu. Pristupam tome s velikim poštovanjem i dubokim poštovanjem prema slobodi te osobe. Ako se to shvati, tada bi se već mnogo pomoglo i to bi bila velika prevencija.
Što Vam osobno donosi nadu?
Moja nada nije tako mala. Zaista sam sretna što sve više pogođenih ljudi progovara i priča svoje priče. Imam dojam da ih sigurno ohrabruje i to što se puno toga događa. Die Katholische Integrierte Gemeinde (Katolička integrirana zajednica) je raspuštena, raspušten je Totus Tuus (Sav tvoj) u Münsteru. Postojalo je intenzivno proučavanje duhovnog zlostavljanja. A onda su i pogođeni počeli govoriti i pričati svoje priče. Sada postoje knjige koje su objavljene s izvješćima o pogođenima. Sretna sam zbog toga, jer vjerujem da se samo slušajući priče pogođenih i slušajući te ljude, koji nam najbolje znaju objasniti što se događa s duhovničkim zlostavljanjem, može razbiti ova tabù tema. Tek tada možemo shvatiti što se zapravo događa. To je velika nada.
Zatim činjenica da je Crkva intervenirala. Biskup Felix Genn je stvarno imao hrabrosti u Münsteru raspustiti ovu zajednicu (Totus Tuus) i reći da oni više ne stoje iza toga te da to više nije ono za što su oni odgovorni, jer ni tamo nije bilo povratnog procesa. S Katoličkom integriranom zajednicom bilo je malo drugačije, jer je puno ljudi otišlo. Konstrukt je ukinut i više nije postojala zajednica. To mi daje nadu.
U biskupiji Münster i u biskupiji Osnabrück sada postoji studij koji traje tri godine. Smatram da je velika nada da će ljudi izvana stvarno pogledati što su pogođeni iskusili u neovisnoj studiji. Materijal se sada prikuplja i procjenjuje. Što god bude s tim poslije, naravno da se nadam i da će biti posljedica i da će se s tim učiniti nešto pozitivno. Ali mislim da se puno toga događa. Koliko god je ova tema bolna, posebno za one koji su pogođeni, smatram da uvijek postoji veći problem (katholisch.de; fratellanza.net).