Nakon što je papa Franjo objavio svoju apostolsku pobudnicu „Evangelii Gaudium“ („Radost evanđelja)“, u kojoj se osvrće na mnoga aktualna pitanja za Crkvu, uslijedile su brojne neprimjerene kritike njegovih stajališta o ekonomiji.
„Bezumnomu nije mio razum; stalo mu je dati srcu oduška.“ (Izr 18,2)
30. obljetnica apostolskog pisma „Nadolaskom trećeg tisućljeća“ pape Ivana Pavla II. (10. studenoga 1994.)
Nažalost, mnogi često brzo, nepromišljeno i bez zadrške kritički reagiraju na pojedine izjave i komentare pape Franje, pritom ih često izvlačeći iz konteksta.
Tradicija je važna, ali mora biti živa i ostavljati vjernike otvorenima za nadahnuće Duha. Ne smije tretirati kao mrtvo slovo u kojem se izraz vjere smatra nepromjenjivim.
„ […] Eshatološka nada ne umanjuje važnost zemaljskih obveza, naprotiv, daje im nove pobude za njihovo ostvarenje …“ (Drugi vatikanski Koncil, „Gaudium et spes“)
Najveće zapovijedi nisu slavljenje latinske mise ili tradicionalističke supkulture, već ljubav prema Bogu i bližnjemu, na što ukazuje evanđelist Matej. Na tom području Crkva danas gubi vjerodostojnost, što kritičari pape Franje često zanemaruju ili prešućuju.
Čovječanstvo se nalazi u razdoblju tzv. post-istine u kojem skeptični, relativistički i ravnodušni stavovi prema istini sve više dominiraju intelektualnim, javnim i društvenim životom stvarajući stanje u kojem ništa nije istinito i sve je moguće.
„Zbroj naše dobi sedamdeset je godina,
ako smo snažni, i osamdeset;
a većina od njih muka je i ništavnost;
jer prolaze brzo, i mi letimo odavle.“
(Ps, 90:10)
Zašto je uopće potrebno isticati žalostan slučaj Viganòa? Zbog velike nanesene štete katoličkoj vjeri, te zbog nereagiranja nekih biskupa i vjernika na Viganòvo ponašanje.