Kad se govori o mogućnosti oženjenih svećenika, to je obično u kontekstu rješavanja problema, odnosno kako dobiti više svećenika ili zadržati one koji već postoje. Rijetko se ta mogućnost spominje prvenstveno kao nešto dobro za svećenstvo i Crkvu. Nadbiskup Charles Scicluna s Malte, koji je također pomoćni tajnik Dikasterija za nauk vjere, poduzeo je taj rijedak korak u zagovaranju oženjenih svećenika [vidi: IKA]. Njegovo polazište, izraženo u intervjuu za National Catholic Reporter, nije tek neka strategija za popunjavanje sve većeg broja upražnjenih mjesta na kojima su potrebni službenici za dijeljenje sakramenata. Njegovo polazište je zdravlje svećenika koji vode ono što on opisuje kao „dvostruke živote“, kao i gubitak službe za muškarce koji se zaljube i napuste službu kako bi se vjenčali.
Bilo namjerno ili ne, Sciclunin prijedlog počinje iskopavati i dublja pitanja o prirodi svećeništva, sakramentalnog života naših zajednica, o tome što je ređenje — oblikovano, modificirano i preoblikovano stoljećima — počelo značiti u 21. stoljeću. Scicluna polazi od jednostavnog i nepobitnog prijedloga utemeljenog na brizi za osobe. „Jedna od mojih briga je što su ljudi dovedeni u situaciju da im odgovara dvostruki život“, rekao je. „Ovim se ne želi umanjiti ljepotu celibata ili herojsku predanost ljudi koji su celibat prihvatili kao dar i žive ga“, nastavio je. „Ali mislim da je dobro da o tome razgovaramo.“
Moglo bi se dodati da nema boljeg vremena za raspravu o tome, s obzirom na naglasak ovog papinstva na sinodalnosti, tom široko konzultativnom pristupu razlučivanja. Tema slobode izbora ili neizbora celibata živi zamah u mnogim krugovima. Ankete su pokazale da katolici daju prednost oženjenim svećenicima, a prijedlog za oženjene svećenike odobrila je i Sinoda za Amazoniju 2019. godine.
Sciclunine dosadašnje službe koje su mu bile povjerene u Crkvi su besprijekorne. On je neobičan primjer kontinuiteta od prijašnjih papinstava do dubokog slaganja sa sadašnjim Papom. Činjenica da je bez problema bio u mogućnosti ostati na važnim službama dovoljno govori o njegovom osobnom integritetu. On je i građanski i kanonski pravnik kojeg je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger odredio za glavnog istražitelja zločinâ seksualnog zlostavljanja koja su počinili svećenici. Shodno tome, Scicluna je imao poseban pogled na mračnu stranu klerikalne kulture. On ostaje i kurijalni službenik i dijecezanski nadbiskup. Bio je župnik te profesor i traženi predavač. Njegovo iskustvo u istraživanju krize zlostavljanja dalo mu je globalnu perspektivu i na druge svećeničke probleme. Opće je cijenjen zbog svoje mudrosti, iskustva i poštenja. On nije labavi top koji olako ispaljuje nepromišljene prijedloge.
Njegov bi se prijedlog mogao promatrati kao posljednji u dugom nizu prijedloga, prilagodbi i institucionalnih zavrzlama oko pitanja svećeništva i desetljećima sve većeg smanjenja broja zaređenih svećenika u nekim dijelovima svijeta. Podaci u Sjedinjenim Američkim Državama su dobro poznati: ukupan broj svećenika otišao je s visoke točke od 59 426 u 1965. na 34 344 u 2022. godini. Dijecezanski svećenici prolaze kroz stalan pad u tom razdoblju sa 36 467 na 24 110. A danas je tek 66% tih dijecezanskih svećenika navedeno kao aktivni (u službi), naspram umirovljenih. 1965. godine aktivno je u službi bilo 95% dijecezanskih svećenika.
Nekoliko paralelnih trendova poslužilo je da se popune neke od praznina koje su posljedica sve manjeg broja svećenika. Prema podacima Centra za primijenjena istraživanja, 1965. uopće nije bilo zabilježenih crkvenih službenika u apostolatu, odnosno laičkih pastoralnih suradnika. U 2022. bilo ih je 44 556. U mnogim slučajevima oni su prava poveznica u župnoj strukturi, odgojitelji, liturgičari i svestrano pouzdani službenici svoje lokalne zajednice.
Isto tako, 1965. godine nije bilo stalnih đakona. Danas ih u SAD-u ima 18 043, a svake ih se godine sve više zaređuje. Oni, kao i službenici laici, služe prema uputi i želji biskupa i pastira. U nekim su slučajevima njihove uloge dobro definirane i podržane, u drugima su definicije i dužnosti nejasnije. Neki su plaćeni, neki nisu. Ne zna se točno kakva je njihova budućnost, pogotovo ako se ikada dopuste oženjeni svećenici. Za sada, međutim, trajni đakoni čine još jedan sloj zaređenih, samo muških klerika u klerikalnoj kulturi koja se već bavi teškim, temeljnim pitanjima.
Razlika u Scicluninom pristupu je u tome što on ne pokušava riješiti kadrovski problem. Počinje s pojedincem, svećenicima koji vode dvostruki život, a zatim govori i o drugima pogođenima – ženama, djeci, široj obitelji i, svakako, zajednici. Njegovo mu iskustvo govori, rekao je u intervjuu koji je 7. siječnja objavio The Times of Malta, da su svećenici koji su uključeni u skrivene dugoročne veze zapravo globalni fenomen. Svećenici, rekao je, „mogu sazrijevati, ulaziti u veze, voljeti ženu, voljeti drugu osobu, a moraju napraviti izbor. Upravo sada, moraju napraviti izbor.“
Stariji katolici sjećat će se masovnog egzodusa svećenika koji je započeo sredinom 1960-ih i trajao je godinama. Mnogi su otišli da se vjenčaju. Često su otkrivali da za njih nema mjesta, unatoč dugoj formaciji, iskustvu i ljubavi prema Crkvi, jednostavno zato što su se zaljubili. Neki su prešli u druge konfesije koje su dopuštale oženjene svećenike. Nedugo zatim – i zbunjujuća za mnoge katolike – uslijedila je odluka pape Ivana Pavla II. 1980. godine da dopusti oženjenim klericima iz drugih konfesija da budu zaređeni za katoličke svećenike. Ironija u izbjegavanju vlastitih svećenika koji se odluče vjenčati, dok se prihvaća druge, pojačana je spoznajom da mnogi od onih koji dolaze iz drugih konfesija podržavaju pravilo celibata.
Scicluna u svom intervjuu postavlja isto pitanje koje su postavili mnogi katolici koji su bili svjedoci tog egzodusa prije nekoliko desetljeća: „Zašto bismo izgubili mladića koji bi bio dobar svećenik samo zato što se želio oženiti?“.
Dopuštanje svećenicima da se žene teško da je odgovor na sve demografske izazove ili šire i dublje probleme klerikalne kulture. To svakako malo pomaže u odgovoru na izrazito goruće pitanje zašto su žene i dalje isključene iz svećeničkih redova.
No u instituciji za koju se može činiti da se mijenja postupnim i evolucijskim tempom, dopuštanje oženjenih svećenika bio bi značajan korak prema poštenju i dosljednosti. A to bi, valja podsjetiti, također predstavljalo vezu s našom najdubljom prošlošću, tisućljećem prije 12. stoljeća kada oženjeni svećenici nisu bili neuobičajeni.
Prepreke oženjenim svećenicima – isplata plaće kojom bi uzdržavali obitelji, suočavanje s problematičnim odnosima muža i žene – mogu se činiti ogromnima. Ali svakako postoji mudrost koja se može izvući iz iskustva onih bivših protestantskih službenika koji su preplivali Tiber (odnosno postali katolici) i, možda još značajnije, od oženjenih svećenika u Crkvama istočnog obreda koji imaju stoljetna iskustva s oženjenim svećenicima.
Glavna poanta koja vodi Sciclunin prijedlog ne bi se smjela usred zbrke izgubiti zabrinutosti za osoblje i praktična razmatranja institucionalne re-organizacije. Primarna briga nadbiskupa Sciclune je zdravlje i integritet klera. Svećenici koji žive u skrivenim vezama i imaju djecu, a što ne mogu pokazati ili otvoreno zatražiti, zapravo žongliraju sa svojevrsnom dvostrukom prijevarom. Oni su uključeni u prijevare koje su doista nespojive s onom vrstom poštenja i transparentnosti koji su bitni za zdravlje pojedinca, kao i za dobrobit katoličke kršćanske zajednice.
Ovo nije doktrinarno pitanje, primjećuje Scicluna. Osim toga, „sakrament ženidbe također je sveto stanje života i nije nespojivo sa svećeništvom“. Celibat je, rekao je Scicluna, „bio neobavezan tijekom prvog tisućljeća postojanja Crkve i trebao bi ponovno postati neobavezan.“ Korak je dugo čekan. U najmanju ruku je dobro da o tome razgovaramo. Za dobrobit svećeništva. Za dobrobit Crkve (ncronline.org; fratellanza.net).